Kevin Feng Ke

BA BAI BANG

China, 2008, HD, 93 min

PISMA OSUĐENIKA NA SMRT
Sitnom kriminalcu smještenom u kineskom zatvoru s režimom maksimalne sigurnosti dodijeljen je čudan zadatak – zapisivanje posljednjih želja zatvorenika osuđenih na smrt. Okružen ljudima koji ne mogu pobjeći od očaja, beznađa i nasilja, kroz bliske susrete s brojnim osuđenim kriminalcima upoznaje talog ljudskog roda. Čak i pod budnim okom čuvara, uspijeva se razviti ljubav između zatvorenika i lijepe zatvorenice koja radi na zatvorskoj radio stanici, iako se približava trenutak njenog pogubljenja.

Kevin Feng Ke
Poznat i kao istaknuti kipar, Kevin je završio novinarstvo, azijske studije i politologiju na Tisch School of Arts njujorškog sveučilišta. Stipendist je zaklade Ang Lee Scholarship i dobitnik nagrade za najboljeg azijskog redatelja udruge Directors’ Guild of America. Snimio je dokumentarne filmove Song and Cry/ Pjesma i plač (1991) i When East Meets East/ Kad istok susretne istok (1997), kratke filmove The Official Account/ Službeni izvještaj (1999) i Prava ljubav (2000). ‘Letters from Death Row’ njegov je prvi igrani film.

Philippe Grandrieux

UN LAC

France, 2008, 35mm, 90 min

JEZERO
Priča se odvija u zemlji o kojoj ništa ne znamo: zemlji snijega i gustih šuma, negdje na sjeveru. Obitelj živi u izoliranoj kući pored jezera. Brat Alexi mladić je čista srca. Drvosječa. Zanesenjak, sklon epileptičnim napadajima, u potpunosti je otvoren prirodi koja ga okružuje. Alexi i njegova mlađa sestra Hege jako su bliski. Slijepa majka, otac i mlađi brat nijemi su svjedoci njihove silne ljubavi. Pojavljuje se stranac, mladić tek nešto stariji od Alexija. Hege je oduševljena strancem, i on osjeća jednaku privlačnost. Povrijeđen i iznevjeren, Alexi napušta dom i nestaje u šumi.
Philippe Grandrieux
Autor je brojnih dokumentarnih filmova, experimentalnih televizijskih programa i video instalacija. Ujedno je i redatelj tri dugometražna filma:
“Sombre” (1998)
“La Vie nouvelle” aka “A New Life” (2002)
“Un Lac” (2008)

Sergei Loznitsa

PREDSTAVLENYE
Njemačka-Rusija-Ukrajina, 2008, 35mm, 85 min

REVIJA
Osnovni materijal predstavljaju arhivski propagandni filmovi snimljeni u SSSR-u tijekom 50-ih i 60-ih. Film prikazuje gotovo zaboravljenu stranu sovjetske povijesti i način razmišljanja iz tog razdoblja. Istražuje se život ljudi širom nepregledne sovjetske domovine, život u oskudici, prepun odricanja i apsurdnih rituala, no svejedno žarko osvijetljen sjajem komunističke iluzije.

Sergei Loznitsa
1964 Rođen u Baranovitšiju, Bjelorusija
1986 Diplomirao na Politehničkom sveučilištu u Kijevu (studij primijenjene matematike)
1987 – 1991 Radio na Odsjeku za kibernetiku (na specijalističkim sustavima i sustavima umjetne inteligencije)
1991 – 1996 Studij na državnom Filmskom institutu (VGIK)
2000 Stipendist europskog fonda Nipkov-Programme
2001 Seli se u Njemačku, ali još radi u Rusiji

Avi Mograbi

Z32

Israel – France, 2008, 35mm / Beta SP, 81 min

Mladi Izraelac tijekom služenja u oružanim snagama sudjeluje u odmazdi koja je uslijedila nakon zasjede i umorstva šest izraelskih vojnika. Njegova je elitna jedinica poslana na zadatak u kojem smrtno stradavaju dva nevina palestinska policajca. Film predstavlja ispovijest mladića koji se obraća kameri i priznaje djevojci svoju krivnju. Djelomice skrivajući lica digitaliziranom maskom, anonimni pokornik otkriva kontradikcije između adrenalinskog doživljaja prave borbe i potrebe za oprostom. Djevojka, pažljiva slušateljica, postavlja moralna pitanja dok pokušava prihvatiti nezamislivu istinu, da je njen ljubavnik ubojica. Mograbi se uspješno ubacuje u naraciju poput grčkog kora, izvodeći libreto vlastitih sumnji, u ulozi umjetnika i političkog aktivista. Njegov ironični komentar podcrtava podijeljen stav koji ima prema samom subjektu. Protagonist filma je istinski simpatičan, toliko da zaboravljate što je učinio. Mograbijevo domišljato djelo, koje sam definira kao „glazbenu dokumentarnu tragediju“, vodi nas kroz labirint dužnosti prema domovini, priznanja krivnje, želje za oprostom i vojničke stvarnosti o kojoj se rijetko raspravlja. Naslov ovog provokativnog filma, ‘Z32’ predstavlja broj slučaja pod kojim je zabilježeno priznanje. Slučajeve vodi ‘Breaking the Silence’, organizacija izraelskih veterana koja se bavi sakupljanjem svjedočenja vojnika koji su služili u Izraelskim oružanim snagama.

Avi Mograbi
Međunarodno priznat i poznat po kontroverznim temama, Mograbi koristi inovativne tehnike i ozbiljno-komičnu analizu i pripovijeda priče za koje se nada da mogu promijeniti političku stvarnost u kojoj živi. Mograbijev redateljski rad politički je obojen. Aktivan je pri organizaciji „Breaking the Silence“ (Prekid tišine), udruzi izraelskih veterana koja se bavi sakupljanjem svjedočenja vojnika koji su služili u Izraelskim oružanim snagama. Kratki film „Deportation/ Deportacija“ iz 1989. pokrenuo je njegovu karijeru istaknutog filmskog djelatnika. Uslijedili su filmovi „How I Learned to Overcome My Fear and Love Arik Sharon/ Kako sam pobijedio strah i zavolio Arika Sharona“ (1997) i „Happy Birthday Mr. Mograbi/ Sretan rođendan, g. Mogabi“ (1999).

Sally Potter

RAGE

UK – USA, 2008, digital / 35mm, 99 min

MODA
Sedam dana, četrnaest likova, učenik i njegova web stranica. Nesreća, umorstvo i kriza njujorške modne industrije. Uništeni snovi, otvoreni sukobi i tajne ispovijesti: film Sally Potter je tragikomedija o posljedicama globalizacije u informacijskom dobu.
Mladi blogger Michelangelo sedam dana provodi u njujorškoj modnoj kući i iza kulisa mobitelom snima razgovore s različitim ljudima. Za to vrijeme Merlin, kreator podrijetlom s Bliskog istoka, priprema reviju svoje posljednje kolekcije. Intervjui s različitim ljudima, među kojima su Minx (slavni supermodel), Tiny Diamonds (financijer), Anita de Los Angeles (krojačica), Vijay (dostavljač pizza), Frank (ratni snimatelj) i Mona Carvell (kritičarka), slažu se u ironično razotkrivanje industrije koja tone u krizu, dok posljedice globalizacije i posrnulog gospodarstva polariziraju radne uvjete i stvaraju sve veći jaz između privida i stvarnosti.
Za to vrijeme Michelangelo postaje osoba kojoj se svi obraćaju: kad se nakon smrti manekenke pokrene istraga o umorstvu, intervjui postaju ispovijedi. Svijet koji fetišizira izgled iznad ljudskosti okreće se naglavačke, dok sve to tiho promatra dijete naoružano tek alatima svoje generacije: Internetom i mobitelom.

Sally Potter
Rođena u Londonu 19.9.1949.
Njen rad od početka 70-ih godina prošlog stoljeća obuhvaća ples, performans, kazalište, glazbu i film. Od svog kultnog filmskog hita pod naslovom THRILLER/ TRILER (1979), Sally Potter usmjerila se uglavnom na film, tako da 1983. režira svoj prvi igrani film THE GOLD DIGGERS/ KOPAČI ZLATA, sa Julie Christie u glavnoj ulozi. Zatim je snimila kratki film THE LONDON STORY/ LONDONSKA PRIČA, i nekoliko dokumentarnih filmova prije velikog međunarodnog uspjeha, filma koji je osvojio niz važnih nagrada: ORLANDO s Tildom Swinton u glavnoj ulozi. Slijede THE TANGO LESSON/ SAT TANGA (1996) i THE MAN WHO CRIED/ ČOVJEK KOJI JE PLAKAO (2000), u kojima uloge igraju Christina Ricci, Johnny Depp, Cate Blanchett i John Turturro. Godine 2004. snimila je YES/ DA. Uloge igraju Joan Allen, Simon Abkarian, i Sam Neill. Potter je režirala CARMEN za Englesku nacionalnu operu u jesen 2007. godine, a njen posljednji film, RAGE/MODA sa Judi Dench, Judeom Lawom, Steveom Buscemijem, Simonom Abkarianom i Dianne Wiest predstavljen je 2009. Više možete saznati na stranicama www.sallypotter.com, na kojima Sally piše blog i objavljuje na interaktivnoj oglasnoj ploči (message board).

TATARAK

Poland, 2009, 35 mm, 85 min

ROGOZ
Marta, žena u srednjim godinama (igra je Krystyna Janda), supruga je liječnika iz malog mjesta. Marta ne zna da boluje od smrtne bolesti. Jednog dana upoznaje mlađeg muškarca, Bogusa (Paweł Szajda) i oduševljava je njegova mladost i jednostavnost. Njihovi nevini sastanci na obali rijeke ispunjeni su zanosom, no svemu dođe kraj kad se uplete okrutna sudbina. Boguś umire prvi, zapleten u korijen šećerne trske koju je nosio Marti. To je samo prvi sloj ove višedimenzionalne priče: ‘Tatarak’ je isto tako i film o snimanju filma, i Andrzej Wajda isprepleće priču sa stvarnim monolozima Krystyne Jande, koja pokušava preboljeti preuranjenu smrt svog supruga, slavnog snimatelja Edwarda Kłosińskog. ‘Tatarak’ je suptilna i potresna priča o neostvarivoj ljubavi, dok istovremeno predstavlja i osobni redateljev osvrt na vječnost: ljubav koji dolazi prekasno, i smrt koja uvijek dolazi prije vremena.

Andrzej Wajda
Filmski i kazališni redatelj. Rođen 06. ožujka 1926. u mjestu Suwałki, Poljska. Diplomirao je na Umjetničkoj akademiji u Krakowu, nakon čega pohađa filmsku školu u Łódźu. Bio je senator poljske republike u razdoblju 1989-91.
Primio je nebrojene nagrade i priznanja, uključujući:
Priznanje BAFTA Fellowship 1982.; Nagrada Onassis, Grčka 1982.; Orden Legije časti ‘Oficier de la Légion d’Honneur’ 1982. Francuska; Nagrada Cesar, Francuska 1983.; Umjetnička nagrada Pirandello, Italija 1986.; Nagrada Kyoto, Japan 1987.; Europska filmska nagrada “Felix” – Nagrada za životno djelo 1990.; Red izlazećeg sunca, Japan 1995.; Nagrada Premium Imperiale, Japan 1997.; Zlatni lav za životno djelo, Venecija,1998.; Nagrada OSCAR Američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti – Nagrada za životno djelo 2000.; Orden Legije časti ‘Commandeur de la Légion d`honneur’ Francuska 2001.; Zlatni medvjed za životno djelo, IFF Berlin 2006

Kim Gok

GOGAL

South Korea, 2008, 128 min

EXHAUSTED

Uncompromising and shocking portrayal of the life of a French pimp and his wife exploited by him as a prostitute, who stay together in an almost post-apocalyptic post-industrial landscape. Shot on grungy Super-8.
The first hour focuses on the everyday activities of the man and woman. They consume cheap food, watch TV and nasty porno, they receive customers and combat each other with psychological power games.
Despite emotional numbness, the woman tries to escape. She makes friends with another woman, but then decides that returning to the man is the easiest option. The return of the other woman heralds the very shocking finale. Not for the squeamish.

Kim Gok

Born 1978 in South Korea. He has made many short and several feature length films. Besides Exhausted, there is another film of Kim Gok in Rotterdam in 2009, Suicidal Variations, which he co-directed with his brother Sun. Anti-Dialectic (2001, short), Time Consciousness (2002, short), Capitalist Manifesto: Working Men of All Countries, Accumulate! (2003), Principle of Party Politics (2003, short), Light and Class (2003, short), Geolobotomy (2006), Party Politics Strikes Back (2006, short), Bomb, Bomb, Bomb (2006, short), Critical Density (2007), Suicidal Variations (2007, short, co-dir), Self-Referential Traverse (2008, short), Digression/Degression (2008, short), Gogal/Exhausted (2008).

XIN
Malezija / Malaysia, 2009, Mini DV, 13min

LJUBAVNA SAMOUBOJSTVA
Film nadahnut novelom Yasunarija Kawabate. U jednom zabačenom ribarskom selu u Maleziji odnos jedne žene i njezine mlade kćerke krene stazom samouništenja i zlostavljanja nakon što joj počnu pristizati neobična i tajanstvena pisma od odavno odsutnog muža.

Edmund Yeo
Rođen 6. ožujka 1984. godine u Singapuru, Edmund Yeo je završio jednogodišnji tečaj iz filmske produkcije na Sveučilištu Murdoch u Perthu 2006. godine. 2007. godine se pridružio studiju Greenlight Pictures Woo Ming Jina te je počeo raditi na brojnim projektima kao producent i montažer. Među značajna filmska ostvarenja ubrajaju se televizijski film ”Days of the Turquoise Sky” (”Dani tirkiznog neba”) iz 2008. i kratkometražni film ”Blue Roof” (”Plavi krov”) iz 2007. Također je radio kao ko-producent na nagrađivanom igranom filmu ”The Elephant and the Sea” (”Slon i more”) iz 2007. godine. Nedavno je surađivao s Woo Ming Jinom kao producent / montažer na filmu ”Woman on Fire Looks for Water” (”Zapaljena žena traži vatru”) iz 2009.
Vlastite je filmove počeo pisati i režirati 2008. godine, a prvi od njih je ”Chicken Rice Mystery” iz 2008. koji je premijerno prikazan na 6. Međunarodnom filmskom festivalu u Dubaiju te je osvojio dvije nagrade na natjecanju kratkometražnih filmova BMW u Maleziji. Još jedan njegov kratkometražni film, ”Ljubavna samoubojstva” iz 2009., uvršten je u konkurenciju na 7. po redu međunarodnom festivalu Paris Cinema International Film Festival. Student je na Berlinale Talent Campusu (2009.). Trenutno živi u Tokiju.

HEI SE ZHOU YU
Kina / China, 2008, Beta SP, 7min 56sec

ČAROLIJA UGLJENA
Nadahnuta jednom starom novčanicom od pet RMB Yuana, ovo je priča o usponu i padu Fuxina, starog industrijskog i rudarskog grada smještenog na sjeveroistoku Kine. Kao posljedica vlastitih iskustava i nostalgije za djetinjstvom, umjetnik počinje preispitivati povijest i moć: u tajanstvenom mračnom gradu, pješčane oluje za sobom ostavljaju pustoš. Nekoliko golemih dimnjaka smještenih u samom središtu grada probadaju nebo, ispuštajući crne otrovne pare što zakrivaju sunce. Zvuk doktrine svakodnevno odzvanja s ciljem dokidanja bilo kakve znatiželje i zanimanja za svijet. Grad je jedan ogroman zatvor u kojem je povijest strpana u kavez poput čudovišta – surovog, okrutnog čudovišta. Jednog određenog dana ljudi su prisilili vrištećeg radnika iz Sovjetskog Saveza koji radi na iskopavanju da nespretno razgrne pokrov zemlje, postupno zatvarajući srce grada… Čak je i povijesne promjene moguće izbliza nadzirati. Novac što pripada narodu, uzorak je tek pokazatelj…

Sun Xun
Rođen je 1980. godine u Fuxinu u pokrajini Laioning u Kini, a živi u Hangzhouu, gdje je studirao na Kineskoj akademiji lijepih umjetnosti. Godine 2006. osnovao je vlastiti studio za animaciju, Pi. Njegovi su filmovi prikazivani na brojnim festivalima, uključujući, samo u 2007. godini, 25. filmski festival u Torinu u Italiji; 8. Međunarodni filmski festival u Seoulu; 53. međunarodni festival kratkometražnog filma u Oberhausenu u Njemačkoj te Međunarodni festival kratkometražnog filma MECAL u Barceloni u Španjolskoj. Sun Xunovi radovi su nedavno prikazani u okviru China Power Station: ”Part II”, u Muzeju moderne umjetnosti Astrup Fearnley u Oslu u Norveškoj, te su također izlagani na ShanghART-u i u Muzeju moderne umjetnosti Duolun u Šangaju, kao i u brojnim drugim kulturnim ustanovama diljem Kine. Prilikom stvaranja svojih minucioznih animacija Sun Xun najprije načini mnoštvo crteža koji spajaju tekst i sliku. Opseg njegovih tema obuhvaća sve od elemenata preuzetih iz svjetske povijesti i politike do prirodnih organizama. On zatim snima crteže, nižući ih jednog za drugim, kako bi stvorio osjećaj pokreta i ostvario dojam protjecanja vremena te prikazao makinacije povijesti i ljepotu koja je svojstvena jednostavnim oblicima. Sun Xun je dulje od jednog tjedna boravio u galeriji Vault Gallery kako bi osmislio novu animiranu video i likovnu instalaciju koja je vezana za spomenutu lokaciju.

A LETTER TO UNCLE BOONMEE
TH, 2009, digital / Beta SP, 17min 40sec

PISMO UJAKU BOONMEEU
Kamera što se polako pomiče snima unutrašnjosti raznih kuća u jednom selu. Sve su one napuštene osim jedne kuće u kojoj se nalazi skupina mladih vojnika. Oni kopaju zemlju, no nije jasno iskapaju li nešto ili zakapaju. Čuju se glasovi trojice mladića. Oni ponavljaju, uvježbavaju i napamet uče pismo namijenjeno čovjeku imenom Boonmee. Pričaju mu o maloj zajednici zvanoj Nabua čiji su članovi napustili svoje domove. Jak vjetar puše kroz vrata i prozore, donoseći sa sobom roj kukaca. Kako se bliži večer, nebo postaje sve tamnije. Kukci su se razišli, a muškarci su utihnuli.
”Pismo ujaku Boonmeeu” čini dio više-platformnog projekta imenom PRIMITIVE koji u žarište stavlja pojam uspomena i izumiranja, smještenog na sjeveroistoku Tajlanda. Boonmee je glavni lik igranog filma spomenutog projekta.

Apichatpong Weerasethakul
Rođen je u Bangkoku, a odrastao je u Khon Kaenu na sjeveroistoku Tajlanda. Diplomirao je arhitekturu na Sveučilištu Khon Kaen, te magistrirao lijepu umjetnost – snimanje filmova na School of the Art Institutu u Chicagu. Filmove i kratke video radove počeo je snimati 1994. godine, a 2000. je završio svoj prvi igrani film. Također je postavljao izložbe i instalacije u mnogim zemljama od 1998. Često nelinearni i obilježeni snažnim osjećajem dislociranosti, njegovi radovi na nenametljiv način obrađuju teme osobne politike, sjećanja, te se bave društvenim problemima. Odvojivši se od tajlandske komercijalne filmske industrije, aktivno promiče snimanje eksperimentalnih i nezavisnih filmova putem svoje tvrtke Kick the Machine osnovane 1999. godine.
Njegovi umjetnički projekti i igrani filmovi priskrbili su mu svekolika međunarodna priznanja i brojne festivalske nagrade, uključujući dvije nagrade na filmskom festivalu u Cannesu. Godine 2005. tajlandsko Ministarstvo kulture uručilo mu je jednu od najprestižnijih nagrada za vizualne umjetnike na Tajlandu, Silpatorn. Prvi je umjetnik koji je primio nagradu Fine Prize na 55. obljetnici Carnegie Internationala u SAD-u 2008. godine. Francuski ministar kulture i komunikacija uručio mu je orden Chevalier de l’ordre des arts et des letter (Vitez reda umjetnosti i književnosti) također 2008. godine.
Njegov posljednji film, ” Syndromes and a Century” (”Sindromi i stoljeće”), završen koncem 2006. godine, bio je prvi tajlandski film koji je uvršten u konkurenciju na filmskom festivalu u Veneciji.

BLINDFIELD
UK, 2009, HD, 11min,

SLIJEPO POLJE
Žena koja je tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća bila smještena u ustanovu ponovo proživljava iskustvo električne kompulzivne terapije (ECT) te postaje sve nesuvislija. Ona je žrtva ECT-a, no zauzima položaj moći u odnosu na ženu koja sjedi i čiju kosu ona češlja, dok joj se raspoloženje koleba između prijetećeg i nježnog.

Christine Webster
Budući da se njezin umjetnički izričaj temelji na vizualnim medijima, Christine Webster je ostvarila zapaženu karijeru aktivno se baveći umjetnošću. Njezina fascinacija igranjem uloga i različitim ličnostima koje ljudi ispoljavaju urodila je studijama o žudnji, ranjivosti, intimnosti i moći; svi ti radovi proistječu iz potrebe za preispitivanjem postojećeg stanja stvari.
Raskrinkavajući i potkopavajući normu, Websterova istražuje radove koji su anti-hijerarhijski. Njezin zadnji uradak jest film „Blindfield“ iz 2008. koji istražuje ulogu pojedinca u odnosu na strukture moći, u ovom slučaju u umobolnici.
Websterova smatra da je njezina uloga ona katalizatora. Ona polazi od vlastitih bolnih točaka i traži likove koji su voljni dopustiti da ih se usmjerava, kako bi na taj način zajednički oslikali aspekte ljudske psihologije koji će u gledatelju izazvati suosjećanje ili mu ponuditi osjećaj bliskosti.

Gabriel Watson / Frank Acshberg
NU HÄNDER DET IGEN
Sweden, 2008, HD / DVD, 4min 35sec

Ovaj film izbliza razmatra ljudsko ponašanje.

Gabriel Watson
Gabriel Watson rođen je 1972. godine. Redatelj i montažer / animator. Gabriel Watson snima dokumentarne, kratkometražne i animirane filmove u suradnji s redateljem i (filmskim) fotografom Frankom Aschbergom pod imenom They Will Never Catch Us (”Nikad nas neće uhvatiti”).

Frank Acshberg
Redatelj i (filmski) fotograf. Frank Aschberg snima dokumentarne, kratkometražne i animirane filmove u suradnji s Gabrielom Watsonom.

Hatuey Viveros
MAREA
Mexico, 2008, 35mm,14min

PLIMA
Chico, čovjek u dobi od 60 godina, izgubio je suprugu u ribarskoj nesreći. Otada on šeta plažom u potrazi za nekim njezinim tragom, prikupljajući razne predmete koje more izbaci na obalu. Tijekom jedne od svojih svakodnevnih šetnji pronalazi raka kojeg odnosi kući kao kućnog ljubimca i koji na neki način predstavlja metaforu za njega samog. Jednoga dana rak ugine u svom akvariju, a s njime umire i Chicova nada da će nastaviti živjeti.

Hatuey Vivero
Meksički sineast. Karijeru je započeo kao filmski snimatelj (Elefante rosa, 2009.; Canción de los niños muertos, 2008.; Luna en la tierra, 2005.). ”Plima” je prvi film na kojem radi kao redatelj.

Denis Villeneuve
NEXT FLOOR
Canada, 2008, 35mm, 11min 34sec

GORNJI KAT
Tijekom obilne i raskošne gozbe, na kojoj ne nedostaje ni slugu u livrejama i osobnih konobara, jedanaest razmaženih gostiju sudjeluje u naizgled ritualnom gastronomskom pokolju. U tom apsurdnom i grotesknom svijetu neočekivani niz događaja potkopa beskrajnu simfoniju obilja.

Denis Villeneuve
U vrlo kratkom roku izazvao je pozornost kako publike tako i kritike filmovima u kojima se očituje njegov moćni i osebujni kinematografski izričaj. Njegova prva dva igrana filma, ”Un 32 août sur terre” i ”Maelström”, prikazana su na mnogim međunarodnim festivalima izazvavši oduševljenje kritike.

Karl Tebbe
MILBE
Germany, 2008, 35mm, 6min

GRINJA
Riječ je o kratkometražnom animiranom filmu o mojoj baki, Oma Greti, te divovskim kućnim nametnicima što žive u prašini i koji prijete da će uništiti svijet.

Karl Tebbe
Rođen 1970. u Dortmundu u Njemačkoj. Završio je magisterij iz primijenjene kazališne umjetnosti na Sveučilištu u Giessenu u Njemačkoj 1996., te je glumio u raznim performansima i kazališnim komadima. Pohađao je Međunarodnu filmsku školu na Kubi 2002. godine, a nedavno je završio studij kinematografije na Sveučilištu primijenjenih znanosti u Dortmundu. Film „Milbe“ ujedno je i njegov diplomski rad.

Aleksandar Spasoski
VOYEUR
Macedonia, 2008, Mini DV / DVD, 5min

Bit filma „VOAJER“ Aleksandra Spasoskog ne leži u pukom prepričavanju, već u intuitivnom iskustvu jednog voajera.
Njegova instalacija – skladna međuigra produkcije i postprodukcije, naglašena akustičnim elementima i originalnim skladbama – omogućuje gledatelju da preuzme ulogu voajera. Upijamo nepoznate prizore koji se bez žurbe, gotovo sporim korakom izmjenjuju oponašajući jednoličan korak pješaka, dok se jeka njegovih stopa pretvara u jeku naših vlastitih.
Spasoski koristi postojeći filmski materijal te pojačava njegov učinak tako što mu dodaje vlastite sekvence te ih nanovo sastavlja. On tako iz svog osobnog iskustva prikazuje nekoga tko noću lunja ulicama nepoznatih gradova te zagleda u tuđe prozore, odnosno tuđe živote. Iznimna tišina i mir podsjećaju na ozračje koje je u svojim djelima stvorio Doug Aitken. I Aitken i Spasosky bave se temom života beskućnika, prolaznošću i onim što nam je strano i nepoznato, te ni jedan od njih ne nudi rješenje, budući da ni početak ni kraj ne postoje. Umjetnost uspijeva oslikati ono što je vidljivo jednako kao i ono što je nevidljivo – u tom smislu uspijeva i VOAJER.

Aleksandar Spasoski
Predstavnik mladog naraštaja vizualnih i multimedijalnih umjetnika koji su diplomirali lijepe umjetnosti na Umjetničkoj akademiji u Skopju, nakon čega je završio magisterij na Akademiji medijske umjetnosti u Münchenu u Njemačkoj.
Njegova umjetnička djelatnost uključuje slikarstvo i sudjelovanje na različitim projektima kao što su instalacije, video radovi, glazbena produkcija i filmska režija, budući da posjeduje bogato znanje i stručno iskustvo. Na ovaj je način savladao širok raspon oblikâ umjetničkog izražavanja koje često isprepleće u jedno jedinstveno umjetničko djelo s ciljem stvaranja skladne mješavine medija.
Od 2000. godine otkad boravi u Njemačkoj kao umjetnik na privremenom radu, Spasoski se specijalizira za medijsku umjetnost na Umjetničkoj akademiji ADBK u Münchenu te pohađa nekoliko tečajeva na Institutu za medijsku umjetnost ZTK u Kalsruheu u Njemačkoj.
Tijekom osmogodišnjeg boravka u Njemačkoj osmislio je projekte miješanih medija audio-vizualne prirode, osnovao umjetničku skupinu “Apple ypsilon” koja djeluje na Kunstvereinu u Ingolstadtu u Njemačkoj, surađivao na performansima s Felixom Ruckertom, slavnim njemačkim koreografom, te snimio umjetnički video rad o njemačkoj arhitekturi koji je cijelu 2008. godinu prikazivan u gradskom muzeju u Kölnu u Njemačkoj.
Spasoskijev najveći hit, film “Voajer” nagrađen je na Umjetničkoj akademiji u Münchenu kao najbolji video rad u 2008. godini, nakon čega je uslijedila njegova nominacija na vrlo uglednom filmskom festivalu u Casselu u Njemačkoj, te je istovremeno sudjelovao na festivalu Istočni susjedi (Eastern Neighbors) u Utrechtu u Nizozemskoj kao makedonski predstavnik.

Shih-Ting Hung
VIOLA: THE TRAVELLING ROOMS OF A LITTLE GIANT
USA, 2009, HD / , 8min

VIOLA: PUTUJUĆE SOBE MALOG DIVA
Spotaknuvši se nakon što je zakoračila na sklisku mahovinu na autobusnoj stanici u 4 sata ujutro, sedmogodišnja Viola, koja nastoji otkriti svijet, u svoj kovčeg sprema samoću i kreće na snovito putovanje.

Shih-Ting Hung
Kao dobitnica studentske nagrade na Akademiji, Shih-Ting Hung je u prosincu 2007. završila magisterij iz animacije i digitalne umjetnosti na Sveučilištu u Južnoj Kaliforniji, te je poznata redateljica glazbenih video spotova s prepoznatljivim vizualnim umjetničkim izričajem. Rođena i odrasla na ribarskom otoku, Pescadoresu, Hung je upisala studij lijepih umjetnosti na sveučilištu National Taiwan Normal University u Taipeiu. Osim filma “Viola: putujuće sobe malog diva” iz 2008. godine koji je osvojio studentsku nagradu Akademije, te osvajanja nekolicine nagrada za glazbene video spotove u Taiwanu, također uvelike sudjeluje u produkciji brojnih filmova radeći kao scenograf i umjetnički direktor (srpanj 2008.). Hungin najnoviji uradak je video spot za pjesmu “Imitation” glazbene skupine Melee iz Orange Countyja koja je drugi singl s njihovog albuma “Devils and Angles” iz 2008. (Warner Brothers Record)

Semiconductor
MATTER IN MOTION
Italy – UK, 2008, HD/DVD installation / Beta SP, 5min 36sec

TVAR U POKRETU
Svemir je istovremeno u neprestanom postupku sastavljanja i raspadanja. U potrazi za razumijevanjem tvarnog svijeta oko nas, umjetnici koji djeluju pod nazivom Semiconductor (”Poluvodič”) prestrukturirali su grad Milano. Prikazujući svojstva koja su bliža molekularnom svijetu, gradske vizure počele su poprimati prirodna svojstva koja otkrivaju rascjepkani grad u kojem se generativni oblici neprestano preobražavaju.
”Tvar u pokretu” čini niz vinjeta koje su proizašle iz panoramskih fotografija snimljenih diljem Milana. U svakom od ambijenata načinjene su terenske snimke koje su iskorištene za izravnu rekonstrukciju tkiva grada, uz uvođenje vremenskih i prostornih aluzija. ”Dajte mi tvar i gibanje i sastavit ću svemir.” – Rene Descartes (1596. – 1650.)

Semiconductor: Ruth Jarman / Joe Gerhardt
Semiconductor stvara pokretne slike koje otkrivaju naš fizički svijet u neprestanom gibanju; gradovi u pokretu, krajobrazi što se premještaju i sustavi u stanju kaosa. Od 1999. godine britanski umjetnici Ruth Jarman i Joe Gerhardt koriste digitalnu animaciju kako bi nadišli ograničenja što ih nameću vrijeme, omjeri i prirodne sile, te istražuju svijet koji postoji onkraj ljudskog iskustva dovodeći u pitanje i samu našu egzistenciju. Središnju ulogu u ovim uratcima igra zvuk, koji postaje istoznačan sa slikom budući da je stvara, kontrolira i odgoneta, te istraživanje zvučnosti preko prirodnog poretka stvari.
Budući da ih zanimaju mogućnosti koje računalo kao umjetnička alatka nudi, oni svakom svom uratku pristupaju sa stanovišta kiparstva, istražujući kako fizičke osobine medija i podataka tako i sam materijal, kako bi iznijeli svoja poimanja fizičkog svijeta što nas okružuje. U zadnje vrijeme su počeli kombinirati taj pristup s idejama filozofije prirode želeći ponuditi svoj osvrt na suvremenu umjetničku praksu te pronaći mjesto na kojem se susreću znanost i umjetnost.
Njihovi nagrađivani radovi izlagani su na izložbama, te su doživjeli brojna prikazivanja i izvedbe.

Harald Schleicher
CELLUILOIDIVA
Germany, 2008, digital / Beta SP,11min 15sec

Što je potrebno za postati ženom, biti ženom i ostati ženom? Teška pitanja – na koja čak ni žene ne znaju odgovor. No pomoć je pri ruci: zvijezde filmskog platna tu su kako bi nas vodile. Filmske ikone progovaraju o čežnjama i strahu, ljubavi i mržnji, te o potrazi za ženskim identitetom. Dopuštaju nam da sudjelujemo u njihovoj strasti, sreći i suzama, te dijele s nama svoju prodornost. Film bez muških likova? Gotovo da i jest. ”Celluloidiva” je ženski pandan filmu ”A Man’s Got To Do What A Man’s Got To Do”.

Harald Schleicher
1951. – rođen u Backnangu u Njemačkoj.
1973. – 1979. – studij lijepih umjetnosti
1983. – 1990. – studij kinematografske umjetnosti i promocije
1993. – profesor na Sveučilištu Johannes Gutenberg za kinematografsku umjetnost u Mainzu

Edouard Salier
4
France, 2009, HD / Beta SP, 16min 40sec

Četiri slova. 400 000 mogućnosti. Samo jedna je stvarna.

Edouard Salier
U zadnjih deset godina stvorio je širok raspon grafičkih uradaka, uključujući kratkometražne filmove, promotivne radove, zaštićene televizijske znakove te instalacije.
Godine 2005. njegovi kratkometražni filmovi ”Empire” (”Carstvo”) i ”Flesh” (”Meso”) krenuli su na svjetsku turneju (festivali u Veneciji, Sundanceu, Parizu, Londonu, New Yorku, Torontu, Séoulu), osvajajući brojne nagrade. Njegov novi film ”4” premijerno je prikazan na festivalu Clermont-Ferrand 2009., te je već uvršten na više od 20 festivala.
Edouard Salier trenutno priprema svoj prvi igrani film.

Grzegorz Rogala
KINO MARJAN
Poland, 2009, ,3min 40sec

Riječ je o kratkoj priči o vremenu i stvaranju filmova.

Grzegorz Rogala
Rođen 1956. godine. Studirao kinematografiju na PWSF Tv i T u Lodzu u Poljskoj.
Član Poljskog društva sineasta i Poljskog društva za lijepu umjetnost.
Od 1988. godine vlasnik je „Studija Rogala“, tvrtke za produkciju i postprodukciju filmova iz Varšave. Producirao je ili sudjelovao u produkciji više od 800 reklama i igranih filmova.
Nekoliko njegovih uradaka uvršteno je u kolekciju Nacionalnog muzeja u Varšavi, te u privatne kolekcije u Francuskoj, Njemačkoj, SAD-u, Engleskoj, Poljskoj, Nizozemskoj i na Novom Zelandu.
Od 2007. godine zajedno s Jozekom Piwkowskim u Varšavi vodi galeriju 2b+r.

Schloss Reynold Reynolds,
SECRET LIFE
Germany, 2009, 16mm, 9min2009, 16mm, 9min

Prvi dio trodijelnog ciklusa koji istražuje nepojmljive okolnosti koje oblikuju život. U ”Tajnom životu” jedna je žena zarobljena u stanu koji doživi vremenski kolaps. Dok je poimanje vremena linearno, prostor je poput satnog zupčanika što se vrti u krug i ponavlja se. U uobičajenom ritmu života nastupaju nova vremenska razdoblja i stan proživljava eksploziju aktivnosti. Bez jasnog pojma o vremenu, stanarka gubi tlo pod nogama te njezin um prestaje organizirati iskustva, ostavljajući je svedenu na osjete. Misli iz nje istječu te bujaju poput biljaka u prostoru oko nje, živeći, istražujući i postepeno preuzimajući njezin stan te joj divljina počinje prijetiti, a potom umiru i trule poput životinja.

Reynold Reynolds
Rođen 1966. na Aljasci. Tijekom dodiplomskog studija na Sveučilištu Boulder u Coloradu Reynolds je isprva studirao i diplomirao fiziku, a mentor mu je bio profesor Carl Wieman (dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 2001.). Posvetivši se potom novom području, studijskoj umjetnosti, na Boluderu se zadržao još dvije godine kako bi učio od eksperimentalnog sineasta Stana Brakhagea. Reynolds je potom završio magisterij iz lijepih umjetnosti na Školi vizualnih umjetnosti u New Yorku.
Budući da se od ranih dana bavio filozofijom i da je kao medij za svoju umjetnost koristio prvenstveno 16-milimetarski i Super 8-milimetarski film, razvio je uobičajenu filmsku gramatiku zasnovanu na transformacijama, potrošnji i propadanju. Reynoldsovi filmski uratci zalaze u područje poremećenih psiholoških i fizičkih stanja, snažno privlačeći gledatelje i izazivajući u njima potištenost.
Godine 2003. Reynold Reynolds je dobio stipendiju John Simone Guggenheim Memorial Foundation Fellowship, te je 2004. godine pozvan na Američku akademiju u Berlinu gdje mu je na godinu dana dodijeljen studio u Kunstlerhaus Bethanienu. Godine 2007. primio je potporu German Kunstfondsa kako bi u 2008. godini u Berlinu osmislio dva projekta. 2010. godine započet će njegovo osmomjesečno stažiranje na Akademie Schloss Solitude u Njemačkoj.

THE COUNTERPART
Hungary, 2008, 35mm,14min

U teškim vremenima i na prilično neobičnom mjestu, odijeljeni svijetom, dva se stara prijatelja ponovo susreću.

Laszlo Nemes
Rođen 1977. u Budimpešti u Mađarskoj, odrastao u Parizu. Nakon završetka studija povijesti, međunarodnih odnosa i scenaristike, počeo je raditi u Francuskoj i Mađarskoj kao pomoćnik redatelja na kratkometražnim i igranim filmovima. Dvije godine radio je kao pomoćnik Béle Tarra, nakon čega je počeo studirati režiju na Tisch School of the Arts Sveučilišta u New Yorku. Nakon što je režirao svoj prvi 35-milimetarski kratkometražni film, ”With a Little Patience” (”Uz malo strpljenja”), 2008. godine snima svoj drugi kratkometražni uradak ”Dvojnik”, te trenutno radi na svom prvom igranom filmu.

Amir Mehran
MASIRE SARDE KHON
Ireland, 2008, MiniDV / DVD, 7min

HLADNOKRVNOST
Prave žrtve rata zapravo je nemoguće prikazati na filmu, no zamrznuti kadrovi jednostavno mogu biti realističniji.

Amir Mehran
Mjesto rođenja: Sabzevar, Iran (1981.). Diplomirao na IRIB-u (Iranskom Fakultetu za televizijske znanosti) kao redatelj animacije. Član ASIFA-e. Član filmskog društva Iranian Young Cinema Society. Rad u spomenutom društvu započeo je snimanjem kratkometražnog filma „Silence of Shadows“ (”Tišina sjena”) 1998. godine. Animacijom se počeo baviti snimivši kratkometražni animirani film „The Bird“ (”Ptica”) 1998. godine.

Mara Mattuschka / Chris Haring
RUNNING SUSHI
Austria, 2008, Beta SP, 28min

Film koji čini razgovor između dvoje ljudi. Steffi i Johnny nalaze se u takozvanom running sushi restoranu. Prvi dio razgovora ubrzo eksplodira u performativni paralelni svijet neizgovorenih misli i osjećaja. Svaka nova porcija sushija potiče novu priču iz nesvjesnog repertoara kaotičnih međuljudskih odnosa. Strojevi koji ispunjavaju želje glasno trešte, stvarajući groteskne paralelne svijetove i ekstremne situacije.

Mara Mattuschka
Rođena 1959. u Bugarskoj. Godine 1975. osvaja prvo mjesto na natjecanju “Golden Circle for Advanced Mathematics.” Od 1976. živi u Beču. Godine 1977. dobiva “General Certificate for Education of the University of London.” Od 1977. do 1983. studira etnologiju i lingvistiku na Sveučilištu u Beču. Godine 1990. diplomira na Fakultetu primijenjenih umjetnosti (slikarstvo i animirani film na magisteriju iz eksperimentalnog dizajna gdje joj je mentorica bila Maria Lassnig). Održala je brojne izložbe ulja na platnu kao i performanse te solo koncerte. Godine 1990. rađa sina Maxa Victora. 1991. od austrijskog Ministarstva obrazovanja i umjetnosti prima stipendiju za rad u Pragu. Godine 1994. postaje profesorica “slobodne umjetnosti” na Fakultetu lijepih umjetnosti u Braunschweigu. Članica je Austria Filmmakers Coopa te član vijeća ASIFA Austria.

Chris Haring
Austrijanac Chris Haring od 2004. godine surađuje s raznim umjetnicima (glazbenicima, dramskim piscima, plesačima, vizualnim umjetnicima, itd.). Njegovi su performansi u nekoliko navrata postavljani na kazališnim daskama i prikazivani na različitim smotrama diljem Europe.

Johan Lurf
12 EXPLOSIONEN
Austria, 2009, DV / Beta SP, 6min

12 EKSPLOZIJA
U onom poglavlju svoje Teorije filma koje se bavi zvukom, Siegfried Kracauer kaže: Zamislite da se prodorni vriskovi ili udari eksplozije vremenski usklade sa slikama njihovog izvora i / ili okoliša: iako je nesumnjivo da će ostaviti snažan utisak na um promatrača, malo je vjerojatno da će ga spriječiti da upije prizore…
Johann Lurf je snimio film koji u svega šest minuta pobija ovu tvrdnju.
”12 eksplozija” prikazuje niz prizora snimljenih noću u Beču. Uoči velikih praskova, za njih odabrane lokacije nalikuju poprištima zločina: vidimo snimke slabo osvijetljenih nogostupa, praznih parkirališta, pješačkog mosta načinjenog od čelika, te su sva ta mjesta prikazana iz centralne perspektive. Te lokacije kao da čekaju da se nešto dogodi. A zahvaljujući naslovu filma mi znamo da se nešto zaista hoće dogoditi.
Nakon kratkog razdoblja tišine na svakoj od ovih javnih površina nešto odleti u zrak, a zvuk je popraćen istovremenim rezom i prijelazom na isti prizor prikazan iz drugog kuta snimanja.
No mi ni ne zamjećujemo spomenute rezove: našu pozornost isuviše odvlači svjetlo i, što je još važnije, zvuk eksplozije na javnoj površini.
”12 Eksplozija” je zgodna mala studija o moći opažanja čiji je autor sineast sa smislom za šalu koji se jednostavno htio pozabaviti onim aspektima kinematografije koji su njemu osobno zanimljivi.

Johan Lurf
Rođen u Beču 1982. godine. Od 2002. studira slikarstvo na bečkoj Akademiji lijepih umjetnosti.

Wolfgang Lehman
LEK
Sweden – Germany, 2008, 16mm to Mini DV, 1min 44sec

Riječ je o post-romantičkom ljetnom snu.

Wolfgang Lehman
Rođen u Freiburgu / Breisgau u Njemačkoj 1967. godine. Aktivno sudjelujući u tamošnjem filmskom klubu, Wolfgang Lehmann pisao je filmske kritike te je počeo raditi za gradsko kino Freiburg čiji je zaposlenik ostao do 2005. godine. Kao član gradskog kina Freiburg pokrenuo je i organizirao nekoliko retrospektiva i programa. Usredotočio se na predstavljanje uradaka filmske i video avangarde od njezinih početaka do danas. Posebno se posvetio otkrivanju slabo poznatih ili zaboravljenih filmova, kao i istraživanju područja poput “proširenog kina” i multimedijalnih uradaka. Wolfgang Lehmann je također pokazao zanimanje za pojam performansa uživo kao jedne vrste glumačke djelatnosti. Kruna njegovog rada u Freiburgu bilo je organiziranje foruma ”Festival Film Forum Freiburg: prošireno kino i avangarda” 2004. godine. Počeci njegovog bavljenja kinematografijom sežu unatrag do 1989. godine. Od 1994. Wolfgang Lehmann snima i producira vlastite filmove, mnogima od kojih je ponuđeno da budu prikazani na festivalima i u muzejima u Europi, Japanu, Koreji, Kini, Kanadi, SAD-u i Južnoj Americi. Od početka njegovog umjetničkog djelovanja nije ga očaravao samo film već i glazba. Osnivanje povjerenstva festivala ECLAT, Meer (More) (2004.), pokrenuto u suradnji s Telemach Wiesingerom kao i skladateljem Misatom Mochizukijem, predstavljalo je naredni korak prema povezivanju zvuka i slike.

Adam Leech
SPEECH BUBBLE
Belgium, 2008, DV / DVD, 5min

Uradak Adama Leecha ponajprije se bavi semantikom odnosa između glasa i govora te političkim uređenjem javnih prostora i zajednice. To obuhvaća njegov portret zatvorenih zajednica na Floridi te sociološku analizu doseljeničkog stanovništva u Brusselsu u državi Illinois. Leechev projekt za Manifestu 7, ”Govorni balon”, započeo je kao istraga o bankrotu belgijske visokotehnološke kompanije za prepoznavanje govora Lernout & Hauspie. Poput drugih multinacionalnih korporacija, tvrtka Lernout & Hauspie bila je vizionarska tvrtka u kojoj su novac, tehno-utopije i kult lika poduzetnika pomagali pri stvaranju takozvanog, sada već široko rasprostranjenog, “tržišnog balona”. Godine 2001. taj se balon rasprsnuo. ”Govorni balon” je kratak dijalog između nezaposlenog prodavača i njegove ljubavnice Magdalene koja je, čini se, futuristički proizvod umjetne inteligencije.

Adam Leech
Slikar i video umjetnik rođen u Americi. U slikarstvu njegov osnovni uzor je pointilizam, posebice Seurat. Zahvaljujući svojoj pikseliziranoj prirodi, video je još jedan, i to suvremeni, primjer pointilističke tehnike te se u njemu, kao što je slučaj sa Seuratovim slikama, efekt boje postiže ne miješanjem, već supostavljanjem točaka – ili piksela – koje se potom optički stapaju jedna s drugom. Stvaranje video uradaka i instalacija je stoga bio prirodni sljedeći korak za Leecha.
Smještajući svoje radove u kontekst globalnog gospodarstva, Leecha posebno zanimaju gospodarski neuspjesi u okviru institucija i poslovnih kompanija te psihološka dinamika koju to sa sobom donosi. U Leechevim uratcima takva se ‘estetika neuspjeha’ oštro kosi s američkim patološkim optimizmom. Na strogo deskriptivnoj razini, bez nametanja ikakvih osobnih komentara ili kritika – bilo da je riječ o video uratcima ili platnima – Leech oslikava suvremeni način života u Americi.

Vuk Jevremović / Xabier Erkizia
BERBAOC
Spain, 2008, digital / 35mm, 5min

Animirani kratkometražni film koji su režirali umjetnici José Belmonte, Izibene Onederra, Mercedes Sánchez-Agustino, Gustavo Díez i Irati Fernández, temeljen na skladbi Xabiera Erkizija, nastao iz intervjua s glazbenikom Santiagom Irigoyenom.

Vuk Jevremović
Rođen 1959. godine u Frankfurtu na Majni. Okosnicu njegove prve animacije pod naslovom ”The Wind Subsides” (1996.) činio je gepard u pokretu. Taj je film prikazan diljem svijeta i osvojio je dva Grand Prixa i sedamnaest različitih nagrada. Njegov idući film, ”Panther” iz 1998., nadahnut Rilkeovom pjesmom, osvojio je petnaest međunarodnih nagrada i bio nominiran za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg animiranog kratkometražnog filma. Otada je njegov život povezan s animacijom te je nastavio stvarati kratkometražne filmove.

Xabier Erkizia
Rođen u Lesaki 1975. godine. Glazbenik, producent i novinski izvjestitelj. Njegovi se radovi temelje na istraživanju među različitim ljudima, zvukovima i formatima, kao što su akustične, individualne i grupne instalacije, te kolektivna improvizacija. Svoja je djela izvodio u brojnim europskim zemljama i Americi, te je objavio nekoliko albuma. Voditelj je glazbenog festivala Ertz Other Music Festival www.ertza.net te radi kao koordinator na odsjeku Audiolab sound department na Arteleku-u.

Ger Ger
WHAT THE FUCK
Germany, 2008, Mini DV / DVD, 6min

Američki Indijanci žive u ograđenim indijanskim rezervatima u vremenu u kojem su tragovi surove prošlosti potpuno iščezli.
Spomenici koji obilježavaju gubitke rijetki su, a praznina prouzrokovana gubitkom ne prolazi. Prazni reklamni pano u državi Utah na dva je sata pretvoren u privremeni interaktivni spomenik. Istraga o prošlosti i sjećanju, značenju i međuodnosima. Viski Tango Foxtrot. Tehnologija: kad se senzori što vise reklamnog panoa prekriju dlanom, razotkrivaju se pojedinačni slogovi.

Ger Ger
Medijski umjetnik, rođen u Beču (Austrija) 1981., trenutno živi i radi u Berlinu (Njemačka). Od ranog djetinjstva privlače ga umjetnost i digitalni mediji, a prva odlikovanja i nagrade prima u dobi od četrnaest godina. Ima završen magisterij iz digitalne umjetnosti i dizajna vizualnih medija. Studirao je s Karelom Dudesekom, Peterom Weibelom i Tomom Fürstnerom na Sveučilištu primijenjenih umjetnosti u Beču. Dobitnik je stipendije za vizualne komunikacije na Umjetničkoj akademiji u Berlinu zajedno s Joachimom Sauterom. Njegovi su radovi izlagani na samostalnim i grupnim izložbama na Ars Electronici (Linz), Electrohypeu (Malmo), Open-u (London), FILE-u (Sao Paulo/Curitiba City), Kunsthalleu (Beč) te na mnogim drugim smotrama. Među nagrade koje je primio ubrajaju se: Prix Ars Electronica, CYNETart, Rheingold Award te Prix MultimediaArt.

Jon Garano / Raul Lopez
ASÄMARA
Spain, 2008, HD / 35mm, 9min

Poslana da rade, poslana da zarađuju za kruh. To je stvarnost s kojom se danas moraju suočavati milijuni djece u Africi, bez obzira na njihovu iznimno mladu dob. Bilo da žive u gradovima ili u ruralnim područjima, bore se za istu stvar: opstanak.

Jon Garano
Rođen u San Sebastianu 1974. godine. Studirao je novinarstvo i oglašavanje na Baskijskom sveučilištu te kinematografiju u Sarobeu (Baskija) te u San Diegu (SAD). Godine 2001. osnovao je produkcijsku tvrtku zvanu Moriarti zajedno s četvoricom kolega, te je radio kao filmski redatelj i / ili scenarist na mnogim audiovizualnim projektima. Također je bio izvršni producent dokumentarnog filma Lucio.

Raul Lopez
Rođen u San Sebastianu 1971. godine. Grafički dizajner videoigrica. Stekao je obrazovanje u polju audiovizualnih umjetnosti završivši tečajeve iz kinematografije i videa u Kulturnom centru u Larrotxeneu. Otada je radio na mnogim filmovima kao montažer i grafički dizajner, te kao redatelj filmova ”Asämara”, ”Autorretrato” i ”Tras los visillos”.

Erik Fusco
BERRIES FROM BROD
Netherlands, 2009, MiniDV / Beta SP, 14min

BOBICE IZ BRODA
Kratka priča o sudbini goranske manjine na Kosovu. Erden je prisiljen tražiti posao u inozemstvu budući da njegovo selo više ne nudi nikakve mogućnosti. Prije odlaska još jednom kreće na izlet u gorje u kojem je odrastao.

Erik Fusco
Snimatelj dokumetarnih filmova nizozemsko-talijanskog porijekla koji trenutno živi u Utrechtu u Nizozemskoj. Nakon završetka nekoliko filmskih tečajeva u Amsterdamu i studija kazališta, televizije i filma na Sveučilištu u Utrechtu, Erik je počeo snimati dokumentarce. Bobice iz Broda njegov su treći uradak.

Sigfried A. Fruhauf
GROUND CONTROL
Austria, 2008, Beta SP, 2min

Gruba video minijatura. Počinje s onim najjednostavnijim i najosnovnijim što nudi elektronski stroj za pokretne slike: nekontroliranim snopom elektrona usmjerenim preko fotoelektričnog sloja cezij oksida kojim je obložena Braunova cijev, odnosno snijegom.
Snimanje tog kaosa podrazumijeva fascinaciju koja je postojala u prvim danima filma: mogućnost ponavljanja jedinstvenog događaja. Slijed prizora koji nikad prije nije postojao niti će se ikad više ponoviti postaje ponovljiv, čime gubi status kaotične pojave. Ta zamisao, koja proistječe iz želje za kontrolom svijeta koji je nemoguće kontrolirati, početak je niza asocijacija u ovom video uratku u koji se pokušavaju uvući mravi što se nasumično ponašaju. Prizor mravâ što pužu obrađen je u reproduciranim slikama, a iskrivljenost njihovog kretanja im je nametnuta. Insekti se pretvaraju u čudovišta kad, nakon što bivaju zaključani u kadru, najednom navru u snijeg (sniježnu oluju) jedan za drugim u nizu. To podsjeća na ozračje straha iz takozvanih filmova o kukcima iz pedesetih godina (Them!,Tarantula, itd.). Priroda podivlja kao posljedica znanstvenih pokusa, te se osvećuje ljudskom rodu putem divovskih insekata. Snijeg se prenosi na satelitsku antenu čiji se nejasan obris pojavljuje na ekranu.

Sigfried A. Fruhauf
Rođen 1976. u Grieskirchenu (sjeverna Austrija). Živi i radi u Linzu i Heiligenbergu. Od 1991. do 1994. školuje se za komercijalnog direktora. Od 1993. eksperimentira s videom, a kasnije i s filmom. Od 2001. počinje organizirati filmske i umjetničke događaje zajedno s grupom umjetnika zvanom „wunderkinder“. Studirao je eksperimentalni vizualni dizajn na Umjetničkom sveučilištu u Linzu. Sudjelovao je na mnogobrojnim međunarodnim filmskim festivalima.

Steve Claydon
THE ANCIENT SET
UK, 2008, video / BetaSP, 9min

DREVNI SET
‘Staccato sudar monadičkih piksela, antički kipovi, suvremeni muškarci i žene u žalosnim najlonskim togama i glazba koja podržava partituru skladbe namijenjene sviranju na replikama instrumenata iz rimskog doba posredstvom pomalo zastarjelog sintesajzera, ovaj je uradak namjerno neuspješna, čak i groteskna, adaptacija klasične kulture, no i unatoč tome on upućuje ne samo na druge takve adaptacije u povijesti Zapada i na strukture moći koje su oni podržali, već i na razuzdanu stranu drevnog svijeta koja je tako često bila zataškavana ili poricana. Sudbina je svakog pokušaja rekonstruiranja povijesti da bude manjkav (čak i među ljudima koji iznimno savjesno pristupaju oživotvorenju povijesti, uvijek se nađe pokoji britanski republikanac iz 17. stoljeća s bifokalnim naočalama ili Ciceron koji nosi čarape), te takvi pokušaji možda više govore o vremenu u kojem su nastali nego o razdoblju koje nastoje evocirati. Claydonov je uradak možda usko povezan s poviješću, no u njemu je zapravo riječ o sadašnjosti – o trenutku koji se temelji na fiktivnim tvorevinama i koji će i sam postati predmetom fikcije u godinama koje slijede.’

Steve Claydon
Privlače ga često zanemarivani povijesni trenuci u kojima se umjetnost sučeljava s politikom. Njegove slike sadrže aluzije na vorticizam, dok se njegovi kipovi i plakati pozivaju na starine i spomenike s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Njegovi uratci odišu tobože drevnim dojmom i u njima umjetnik često namjerno nastoji izvitoperiti djela, prožimajući ih njihovim vlastitim povijesnim štihom. Nedavne izložbe, sve održane 2006. godine, uključuju samostalno izlaganje na Art Baselu, samostalnu izložbu u White Columnsu u New Yorku te ‘Saturnove prstene’ (‘Rings of Saturn’) u Tate Modernu. Claydon živi i radi u Londonu, a predstavlja ga Hotel, London.

Stefano Cattini
IVAN E LORIANA
Italy, 2008, DV / MiniDV, 10min 40sec

Trogodišnjaci ili četvergodišnjaci imaju sposobnost pravilnog oblikovanja riječi budući da su ih u stanju čuti i ispravno izgovoriti, bez obzira na to što možda ne razumiju njihovo pravo značenje. Nažalost, to ne vrijedi za svu djecu. Gluha djeca pohađaju dječje vrtiće, a ne raspolažu takvim zvukovima i takvim riječima. Ivan i Loriana međusobno komuniciraju uz pomoć “dječjih znakova”, vrlo jednostavnog znakovnog jezika. Njihovi jezici nisu “bezbrižni” te su toliko neizvježbani da ih djeca doživljavaju poput neobičnih stranih tijela u svojim malim ustima. Dok im upućuju prijeteće poglede ili ih bodre smiješkom, opatice – njihove nepokolebljive učiteljice – uvijek moraju osmišljavati nove strategije. I odjednom, eto čarolije: težak posao pretvara se u igru!

Stefano Cattini
Rođen 18. siječnja 1966. godine u Carpiju (Italija) gdje i danas živi i radi. Nakon određenog iskustva koje je stekao kao fotograf, od 2000. godine snima dokumentarne filmove.

Dietmar Brehm
PRAXIS – 3
Austria, 2008, Beta SP, 23min

Niz radova pod nazivom Praxis Dietmara Brehma sadrži nekolicinu filmova u nastanku. Trenutno postoje tri dijela koja se mogu podijeliti u 21 prizor; četvrti film, kaže Brehm, je trenutno u fazi produkcije, a u planu ima još nekoliko nastavaka. Poneki isječci iz ove serije, čiji raspon seže od umjetne ekstaze do smirene kontemplacije, video su uratci, dok drugi predstavljaju radikalni prijenosi 16-milimetarskog filma na digitalni filmski medij, čime je znatno pojačana grafičnost i slikarski aspekti Brehmovog filmskog izričaja. Ideja korištenja već postojećeg filmskog materijala nije strana umjetnicima poput Brehma koje često potpuno zaokupe određeni prizori. U skladu s tim, obilježja Praxisa 1-3 su diskoloracije i revolucije, ekstenzije i kondenzacije, vidni putovi i vremenski skokovi: riječ je o djelu osebujnog vizualnog ritma.

Dietmar Brehm
Rođen 1947. godine u Linzu. Od 1967. do 1972. studirao je slikarstvo na Sveučilištu lijepih umjetnosti u Linzu. Profesor je na Sveučilištu lijepih umjetnosti u Linzu. Bavi se crtanjem i slikanjem, eksperimentalnim filmom te fotografijom. U domovini i u inozemstvu prikazani su mnogi njegovi filmovi te održane brojne izložbe.

Martijn Van Boven
A THOUSAND SCAPES
The Netherlands, 2009, HD, 10min

Smješten u izmišljeni crno-bijeli krajobraz, ’Tisuću krajolika’ predstavlja potragu čiji je cilj opisati osnovne elemente kinematografije: poimanje vremena, odnos između zvuka i slike, montaža. Sastavljen od tri dijela, film se u programiranom audio-vizualnom okruženju razvija u složeni svijet apstraktnih oblika i linija upotpunjenih iznimno dojmljivom zvučnom slikom.
Posljednji dio filma predstavlja uznemirujući odmak od prethodnih prizora. Zahvaljujući složenom algoritmu, audio-vizualni elementi su porazbacani naokolo, stvarajući jedinstveno vizualno narječje i žestok ritam koji gledatelja nagnaju da se pokuša orijentirati u netom definiranom prostoru.

Martijn Van Boven
Radovi Martijna van Bovena (rođenog 1977. u Nizozemskoj) svrstavaju se u područje eksperimentalnog filma i računalne umjetnosti. On spaja tehnike i mogućnosti koje pruža suvremena obrada slika i stvara svoja djela unutar konteksta eksperimentalnog filma i ranih računalno napravljenih filmova. Martijn van Boven studirao je na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Hagu (Nizozemska), na Odsjeku za sliku i zvuk. Njegovi uratci dostupni su u obliku širokog raspona video-instalacija, filmova, suradnji sa skladateljima i takozvanim ”Live Cinema” performansima. Radovi su mu prikazivani na brojnim festivalima diljem svijeta. Od 2000. godine kao slobodnjak radi kao kustos za filmove i video, usredotočujući se ponajviše na avangardni film i apstraktnu kinematografiju. Martijn van Boven predaje audio-vizualni dizajn na Umjetničkoj akademiji u Arnhemu (Niozozemska). Godine 2003. zajedno sa suradnicima osnovao je Centar za umjetnost novih medija <>TAG (Hag, Nizozemska).

Martijn Van Boven
A THOUSAND SCAPES
The Netherlands, 2009, HD, 10min

Temeljen na kineskom mislilaštvu i estetici, tradicionalni pojam pejsažnog slikarstva, „Shan-Shui-Hua“ (slikanje planinskom vodom) ponovno se oživotvoruje kao suvremena video umjetnost. Pojmovi kao što su višeperspektivnost i beskrajna zavojnica istražuju se posredstvom digitalnog snimanja filmova, video komponiranja i virtualne kamere, dubine i sustavâ čestica. Suprotstavljajući se zapadnjačkoj zaokupljenosti fabulom i strogo određenim značenjem, ovaj uradak nema nikakvu složenu fabulu već teži tome da bude meditativni uradak slobodne umjetnosti. Na slikama što prikazuju kineske krajobraze najčešće se nalaze i mali likovi ljudi koji se skladno stapaju s nepreglednom prirodom što ih okružuje. Čovjek i priroda uzajamno djeluju i međusobno se nadopunjuju s ciljem postizanja stanja ravnoteže i sklada. Ova video zavojnica premeće taj tradicionalni odnos čovjeka i prirode na jedan drugačiji, suvremeniji zapadnjački način.

Christin Bolewski
Umjetnica koja se bavi digitalnim medijima te eksperimentalna sineastica porijeklom iz Njemačke.
Dodiplomski studij iz filma, videa i fotografije, poslijediplomski studij iz audiovizualnih medija na Akademiji medijske umjetnosti u Kölnu u Njemačkoj. Znanstveni novak i predavač na Akademiji medijske umjetnosti u Kölnu, Konstfacku u Stockholmu, UCSC-u u Kaliforniji te na Sveučilištu Loughborough. Mjesto profesora audiovizualnih medija na visokoj školi FH Lemgo u Njemačkoj. Redovito izlaže na međunarodnim smotrama umjetnosti digitalnih medija u Europi, Aziji, Sjevernoj i Južnoj Americi, uključujući smotre SIGGRAPH Asia, Worldwide Video Festival Den Haag, FILE Brazil, Transmediale Berlin. Održala izlaganje o video-umjetnosti i snimanju video uradaka u posljednjih petnaest godina na Rialto Filmtheatreu u Amsterdamu, elektroničkim podtokovima, umjetnosti i videu u muzeju Europe Statens Museum for Kunst u Copenhagenu, sudjelovala na grupnim izložbama u Kunstmuseumu u Bonnu, Dt. Kinematheku u Berlinu, primila nagradu UNESCO Webprize, itd.

Blu
MUTO
Italy, 2008, ,7min,

Višeznačna, nadrealna animacija naslikana na javnim površinama: u zatvorenom u Badenu, na otvorenom u Buenos Airesu.

Blu
Svoju je umjetničku karijeru započeo slijedeći svoju strast za crtanjem i javnom umjetnošću, posebice nedozvoljenom, nezakonitom umjetnošću. Budući da se njegova umjetost zasniva na kulturi crtanja grafita, svoja je umjetnička djela počeo razvijati temeljeći ih na vrlo osobnom figurativnom stilu. Njegova dijela egzistiraju u dvije faze te u dva različita prostora.
Proistječu iz skica na brzinu narisanih u crtaćem bloku koji je ujedno i dnevnik i slikovna baza podataka koja će biti upotrijebljena u drugoj fazi: muralu. Sam projekt započinje ispred jedne zgrade, koristi njezinu veličinu i nosive elemente zida, te pokušava ustanoviti nemogući spoj slikarstva i okolne arhitekture. Ponekad snima kratkometražne animirane filmove.

Bif
DIX
France – UK , 2008, HD / Beta SP, 7 min

Marc bi volio da se kamene ploče po kojima hoda pomaknu, zato što ga je strah ugaziti na crte između njih. Kreće na liječenje kako bi se oslobodio svoje fobije.
Ovaj film predočava Marcovo psihološko stanje, progresivno se usredotočujući na grafički i estetski prikaz njegove introspekcije dok se suočava s vlastitim dubokim strahovima skrivenima iza opsesivno-kompulzivnog poremećaja.

Bif
Skupina redatelja objedinjena u okviru studija The Mill u Londonu. Njegovi su članovi Fabrice Le Nezet, Francois Roisin i Jules Janaud, sva trojica najbolji diplomanti u svojoj generaciji na svjetski poznatoj francuskoj školi animacije Supinfocom. Prije nego li je počelo njihovo partnerstvo, svaki od ova tri animatora je samostalno režirao nagrađivane diplomske filmove. ”Raymond”, prvi film koji su snimili kao skupina redatelja Bif, uvršten je u konkurenciju na više od 70 međunarodnih festivala (Clermont, Brooklyn, Annecy, Rio de Janeiro, Mexico) te je osvojio brojne nagrade. DIX je njihov drugi kratkometražni film.

Patrick Bergeron
LOOPLOOP
Canada, 2008, MiniDV / DVD, 5 min

Uz pomoć animacije, iskrivljavanja zvukova i vremenskih odstupanja, ovaj video uradak teče naprijed-natrag u potrazi za zaboravljenim pojedinostima, oponašajući način na koji um reproducira sjećanja. PETLJAPETLJA je proizašla iz filmske sekvence koju sam snimio u vlaku za Hanoi u Vijetnamu. Snimao sam kuće koje omeđuju željezničku prugu. Tisuću slika koje čine ovu sekvencu međusobno su spojene u jedan jedini, dugi panoramnski snimak. U taj dugi nepomični prizor umetnuo sam druge pokretne elemente, a potom preko njih nasnimio glatke prijelaze. PETLJAPETLJA je jedna video petlja.

Patrick Bergeron
Kao video umjetnik i istraživač preinačujem i obrađujem sliku i njezine pojedinosti. Zanimaju me pojmovi brzine, sjećanja te sastavni dijelovi slike. Moji radovi su spoj animacije te apstraktnog i dokumentarnog filma.
Posljednjih 15 godina bavim se specijalnim efektima u filmskoj industriji i radim kao digitalni slovoslagač. Radio sam na nekima od najizazovnijih snimanja u filmovima poput „Gospodara prstenova“ i „Matrixa“.

Melika Bass
SONGS FROM THE SHED
USA, 2008, 16mm / Beta SP, 23 min

PJESME IZ ŠTAGLJA
Razorena, nesređena obitelj stremi meditativnoj egzistenciji, dok su njihovi životi tajanstveno isprepleteni putem rituala i navika. Dijelom mjuzikl, dijelom melodrama. Zagonetna bajka o vječnom povratku, truli isječak iz američke gotike.

Melika Bass
Odrasla je na američkom Jugu i studirala film na School of the Art Institutu u Chicagu. Njezini su filmovi prikazivani u Los Angelesu, New Yorku, na Islandu, Kubi, u Finskoj i na drugim mjestima. Godine 2008. dobila je stipendiju za medijsku umjetnost (Media Arts Fellowship) Arts Councila iz Illiniosa, te nagradu Artadia Award. Trenutno živi u Chicagu gdje radi na svom prvom igranom filmu, groteski sa prerije čija se radnja odvija na napuštenoj mliječnoj farmi.

George Barber
WELCOME
UK, 2008, Mini DV / DVD, 5 min 50 sec

DOBRODOŠLICA
Ovaj film prerađuje i nanovo montira video zapise posuđene iz britanskih drama, reklama i dokumentaraca. U njemu se zapravo nastoje iskriviti i pomiješati značenja koja naizgled nemaju veze jedno s drugim. U tome sudjeluju tri područja značenja, od kojih svako naginje preklapanju s drugim kao u nestabilnom Vennovom dijagramu. Prvo područje bavi se temom smaka svijeta: emisijama CO2, bezumnom konzumerističkom potrošnjom energije, te osjećajem da svi moramo brzo djelovati ukoliko želimo spasiti planet. Iduće područje povezano je s glasom nevidljivog komentatora posuđenom iz serije ‘Kućanice’: ‘Riječ dobrodošli sa sobom uvijek nosi određenu količinu rizika, jer pustiti ljude u vaš dom znači pustiti ih u vaš život – a neki možda neće htjeti otići.’
Treće područje proistječe iz reality showova. U njemu neki od najsiromašnijih pojedinaca iz Velike Britanije pričaju o tome kako se međusobno premlaćuju iz zabave.

George Barber
Njegovi nedavni found footage uratci, “Following Your Heart” (”Slijediti vlastito srce”), “Welcome” (”Dobrodošli”) i “Autumn” (”Jesen”) koriste neemitirane reklame i televizijske filmove, uglavnom američke. Osnovna zamisao sastoji se u tome da se prikupi takozvani ”found footage” filmski materijal koji se potom slaže u novo umjetničko iskustvo. I reklame i drame su u suštini sačinjene od klišeiziranih dijaloga, no zahvaljujući ponavljanju i glazbi, ti snimci nadilaze svakodnevni isprazni televizijski program i pretvaraju se u nešto što ostavlja dublji utisak i ima snažniji učinak. Sudjelovao je na brojnim priredbama u Tate Modernu i održavao retrospektive na ICA, New York Film & Video Festivalu i nedavno na festivalu La Rochelle u Francuskoj. O njegovom radu pisali su Paul Morley i Gareth Evans, kritičari časopisâ Time Out i Vertigo, te u ožujku Ed Halter u Art Forumu i Martin Herbert u Art Monthly. U lipnju 2008. njegov uradak “Automotive Action Painting” osvojio je prvo mjesto na 24. Međunarodnom festivalu kratkog filma u Hamburgu.

Adoor Gopalakrishnan
ORU PENNUM RANDAANUM
India, 2008, 35 mm, 115 min

OKRUŽJE ZLOČINA

Zbirka od četiri suvremene priče kroz koje redatelj Adoor Gopalakrishnan predstavlja situacije u kojima su protagonisti suočeni s ljudskim dilemama. U priči ‘The Thief/ Lopov’, dječak odbija optužbe na račun svog oca, kojeg nazivaju lopovom i zatvorskom ptičicom. Nakon što se pokaže da njegova očajnička vjera u očevo poštenje nije opravdana, dječak je shrvan. ‘The Police/ Policija’ je priča o dvojici korumpiranih policajaca koji okrive za zločin jadnog neobrazovanog radnika, kako bi prikrili vlastite tragove. U filmu ‘Two Men and a Woman/ Dva muškarca i žena’, student kojeg financira bogata obitelj uvjeren je da je sluškinji napravio dijete. U početku ga obuzima sram, no kasnije ga zamjenjuje osjećaj snage. U posljednjem dijelu ‘One Woman, Two Men/ Jedna žena, dva muškarca’ dva rivala bore se za naklonost prekrasne žene i plaćaju visoku cijenu za njenu privrženost, dok njen izbor ostaje tajna.

Adoor Gopalakrishnan
Rođen 1941. u Kerali, Indija. Studirao je na Sveučilištu Gandhigramu Rural University, i stekao filmsko obrazovanje na Institutu za film i televiziju u Puneu. Njegov prvi dugometražni film ‘One’s Own Choice/ Vlastiti izbor’ (1972), donio mu je svjetsko priznanje. Nakon toga snima ‘Face To Face/ Licem u lice’ (1984), ‘Monologue/ Monolog’ (1987), ‘The Walls/ Zidovi’ (1990), ‘The Servile/ Ponizni’ (1994), ‘Man Of The Story/ Čovjek priče’ (1996) i ‘Shadow Kill/ Umorstvo sjena’ (2002) – od kojih je svaki dobio prestižnu nagradu Međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI.

Ramtin Lavafipour
ARAM BASH VA TA HAFT BESHMAR
Iran, 2008, 89 min

BUDI MIRAN I BROJI DO 7
Smještena na nepoznatom otoku izuzetne ljepote, negdje u Perzijskom zaljevu, radnja se vrti oko Motua, člana skupine divljih dječaka. Nakon što se dokopaju prokrijumčarene robe koju su brodovima dopremili krijumčari, skupina dječaka mora prebaciti pošiljku u unutrašnjost. Motuov je otac nestao prilikom transporta ilegalnih doseljenika i ostavio za sobom trudnu suprugu i kćer, tako da se dječak mora za njih brinuti. Motu se ničeg ne boji i sanja o tome kako će postati bogat i slavan, baš kao njegov nogometni heroj, brazilski igrač Ronaldinho. Sprijatelji se s vođom krijumčara i predlaže mu ozbiljan posao. Konačno, Motu shvaća da mu se otac nikad neće vratiti. Cijelo to vrijeme policija im je za petama i predstavlja stalnu opasnost. Redatelj Ramtin Lavafipour snimio je film u čistom ultra-realističkom stilu koji podsjeća na rani iranski film, kao što je ‘The Runner/ Trkač’ Amira Naderija, te uspijeva vješto izraditi portret društva koje klizi prema brzom potrošačkom društvu, zaboravljajući drevne tradicije izoliranog ribarskog sela.

Ramtin Lavafipour
Rođen 1973. u Iranu. Umjetničku je karijeru započeo razvijajući interes za fotografiju u srednjoj školi. Odlazi na studij filma na Sveučilištu IRIB u Teheranu. Snimio je nekoliko dokumentarnih i kratkih filmova. ‘Be Calm and Count to Seven/ Budi miran i broji do sedam’ njegov je dugometražni prvijenac.
Wind Does Not Blow Only in the Sky/ Vjetar ne puše samo na nebu (2001), Road/ Cesta (2002), One, Two, Three, Four/ Jedan, dva, tri, četiri (2003), Hederse (2003), Wind in the Silence of Dust/ Vjetar u tišini prašine (2005), Behind That Snowy Hill/ Iza snježnog brda (2007), Be Calm and Count to Seven/ Budi miran i broji do sedam (2008).

Raya Martin
INDEPENDENCIA
Philippines – France, 2009, 35mm, 77 min

Filipini početkom 20. stoljeća. Zvuci rata najavljuju dolazak Amerikanaca. Majka i sin bježe u planine, u nadi da će pronaći mirniji život. Jednog dana u šumi sin nailazi na ranjenu ženu i odluči je odvesti kući. Prolaze godine. Čovjek, spašena žena i njihovo dijete žive u izolaciji, nesvjesni kaosa koji se širi zemljom. Nadolazeća oluja prijeti njihovim životima dok se sve više približavaju američke trupe.

Raya Martin
Rođen 1984. godine u Manili, Filipini. Diplomirao je na Filmskom institutu Filipinskog sveučilišta 2005. godine. Radio je kao novinar i istraživač za lokalnu televiziju, novine, radio i online magazine. Njegov kratki film “Bakasyon” osvojio je nagradu Ishmael Bernal za mlade redatelje na Međunarodnom filmskom festivalu Cinemanila 2004. godine, a njegov dokumentarni film “The Island at the End of the World/ Otok na kraju svijeta” nagrađen je kao najbolji dokumentarni film na Međunarodnom festivalu digitalnog filma .mov 2005. godine. “A Short Film about the Indio Nacional (Or The Prolonged Sorrow of the Filipinos)/ Kratki film o Indiosima (ili dugotrajna patnja Filipinaca”, njegov dugometražni prvijenac, nagrađen je kao najbolji film na Filmskom festivalu u Pesaru 2006. godine. Njegov drugi dugometražni film “Autohystoria” dobio je nagradu za najbolji film i za režiju (Digital Lokal) na Međunarodnom filmskom festivalu Cinemanila 2007. Film je dobio posebnu nagradu žirija na Festival International du Documentaire de Marseille. Raya Martin prvi je filipinski redatelj primljen u Cinéfondation Résidence Filmskog festivala u Cannesu. Retrospektiva njegovih radova prikazana je u Parizu, Buenos Airesu, Mexico Cityju, i Las Palmasu na Kanarskom otočju. Njegov raniji rad, “Now Showing/ Prikazuje se”, uvršten je u program Directors’ Fortnight Filmskog festivala u Cannesu 2008. Martin je dobitnik čak 13 priznanja za umjetnike koje dodjeljuje Filipinski kulturni centar. Dva njegova filma, „Independencia“ i „Manila“ uvršteni su u službenu selekciju 41. festivala u Cannesu 2009.

Toshifumi Matsushita
EL REGALO DE PACHAMAMA
Bolivija-Japan / Bolivia- Japan, 2008, 16mm, 104 min

PACHAMAMA
Radnja ove duhovne dokumentarne drame smještena je u Boliviji, i prati priču 13-godišnjeg dječaka koji sa svojom obitelji vodi tradicionalni život u blizini slanog jezera Uyuni.
Jednog proljeća s ocem polazi na prvi karavanski put. Na leđima ljama privezani su veliki blokovi soli, i kreću na višemjesečni „Put soli“, razmjenjujući sol za druge proizvode koji su dostupni na Andama. Dječak iz brojnih iskustava i susreta spoznaje više o sebi kao mladom muškarcu i pripadniku plemena Quecha.
Kako se put bliži kraju, jednom prilikom na festivalu koji se održava na svetom mjestu njegova naroda upoznaje prekrasnu djevojku. Dvoje mladih u srcima osjećaju promjenu, dok dijele jednostavan i dubok san: zajedničku vožnju biciklom na slanom jezeru.
Do kraja, mladić otkriva što je za njegovog djeda značio „Dar Pachamama“.

Toshifumi Matsushita
Rođen u Japanu. Nakon diplome na Sveučilištu Doshisha (pravo), radio je kao pomoćnik redatelja u filmskom studiju Shouchiku Kyoto Film Studio. Godine 1979. seli se u SAD i upisuje filmsku režiju na Sveučilištu New York. Zapošljava se 1981. kao producent u tvrtki Entel Communication, Inc., japanskoj TV postaji smještenoj u New Yorku. Godine 1987. osniva Dolphin Productions i bavi se produkcijom dokumentarnih filmova i TV emisija.
Režiser i producent:
BIG CHIEF/ VELIKI ŠEF, 20min., 1992.　　
Indijska priča o karnevalu Mardi Gras u New Orleansu
Službena projekcija na Filmskom festivalu u New Orleansu
Posebna nagrada na Tokyo Video Festival
CUBA AMOR, 40min., 1995.
Glazbeni spot
VOODOO KINGDOM/ VUDU KRALJEVSTVO, 45min./ 15min., 1998.
Dokumentarni film o vudu ritualima u Republici Benin, Afrika
Brončana nagrada na Tokyo Video Festival
Nagrada za najbolju produkciju na festivalu Black International Cinema
Službene projekcije:
* Ethno Film Festival
* Parnu Int’l Documentary and Anthropology Film Festival
PACHAMAMA (104min., 2008.) 102 min, 2009. (nova verzija)
Prvi dugometražni igrani film, snimljen na lokacijama u Boliviji u razdoblju između 2002-07.

Simon el Habre
SEMAAN BIL DAY’IA
Lebanon, 2008, HDCam, 86 min

SELO JEDNOG ČOVJEKA
Semaan El Habre, redateljev ujak, jedini je stanovnik sela Ain El-Halazoun. Libanonski je građanski rat 1982. godine prisilio sve stanovnike sela da napuste domove; njihove su kuće uništene u sukobu. Jedino se Semaan vratio za stalno. Posljednjih pet godina živi u kući okruženoj ruševinama, a društvo mu čine jedino životinje i sjećanja. Ožiljci rata nisu odmah vidljivi. Na prvi se pogled život u napuštenom selu duhova čini gotovo idiličan: snijegom prekriveni planinski vrhovi, malena farma, zadovoljan čovjek koji voli svoje krave i uvijek je spreman na šalu. Tek postupno na površinu izbijaju ratne rane: u krajoliku, povijesti obitelji El Habre i Semaanovom privatnom životu. Svaka priča u filmu otkriva nam trag libanonske povijesti i stanja u zemlji koja je na pola puta između zaborava i sjećanja. Film u kojem se usporedo prikazuju strahote i ljepota, bol i poezija. Nenapadni prikaz korijena, veza sraslih između ljudi i mjesta, posljedica rata i pokušaja prihvaćanja bolnih uspomena kao dijela vlastitog života.

Simon El Habre
Rođen u Bejrutu. Diplomirao je režiju na Umjetničkoj akademiji u Libanonu (ALBA) 1998. godine, a 2000. je završio filmsku i video montažu na školi Femis (Pariz). Od 2001. predaje video i vizualni izraz i filmsku i video montažu na akademiji ALBA.
Režirao je niz reklama i TV reportaža, uglavnom za arapske satelitske kanale MBC, al-Arabia, i al-Jazeera, i radio je na montaži nagrađivanih kratkih i dokumentarnih filmova. Simon El Habre istaknuti je libanonski filmski montažer, te je među ostalim radio i s Ghassanom Salhabom na njegovom video radu POSTHUMUS/ POSLIJE SMRTI (2007) i dugometražnom filmu “1958 (SELF PORTRAIT OF YESTERDAY)/ 1958. (PORTRET JUČERAŠNJEG DANA)” (2009).
Simon El Habre član je kulturne udruge za promicanje filma, Beirut DC.
Filmografija
THE ONE MAN VILLAGE/ SELO JEDNOG ČOVJEKA Semann Bil Day’ia, dokumentarni film 2008.
CHAMBRE 220/ SOBA 220, (kratki film) 2000.
INSA, (kratki film) Nagrada za režiju – Beirut Film Festival, 1999.

Heddy Honigmann
EL OLVIDO
The Netherlands, 2008, 93 min

ZABORAV
Film o siromaštvu i poeziji u zemlji koju je pregazila moć. No isto tako film u kojem se bespomoćni opiru zaboravu (Nagrada Silver Dove/ Nagrada Fipresci i Oecumenical Award na festivalu u Leipzigu 2008.; EURODOK 2009 distributerska nagrada u Oslu; Nagrada za režiju, DOCNZ 2009 na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Novom Zelandu).

Heddy Honigmann
Jedna od najpriznatijih autorica dokumentarnog filma. Njeni su filmovi (kratki i dugometražni, igrani i dokumentarni) prikazivani širom svijeta, nagrađivani na renomiranim festivalima i uvršteni u važne retrospektive, primjerice u Torontu, Muzeju suvremene umjetnosti u New Yorku, Parizu, Berlinu, Minneapolisu, Barceloni, Madridu, Valenciji, Ontariju, Utrechtu, Grazu, Chicagu i Berkeleyu.
Primila je niz važnih priznanja za svoj rad, kao što su Hot Docs nagrada za izuzetna postignuća (2007), nagrada Filmskog društva San Francisca Golden Gate Persistence of Vision Award (2007), nagrada Humanističkog društva Nizozemske J. Van Praag Award (2005), nagrada za cjelokupni opus Nizozemske kulturne zaklade za kulturni TV program Jan Cassies Award (2003).
Rođena je u Limi, Peru, 1951. godine. Heddy je studirala film u Rimu, a u Nizozemskoj radi i živi od 1978. Priča se da je ljubav dovela u Amsterdam, i ljubav je bila pokretač njene umjetnosti – posebice ako se smatra da je ljubav oblik umjetnosti. Heddy ne pokazuje osobit interes za borbu protiv društvenih nepravdi, bez obzira što se u njenim filmovima ponekad osjeća političko nezadovoljstvo, prigušeno poput zvukova podzemne željeznice. Njen je interes način na koji se ljudi ograničenih sredstava suočavaju s nejednakostima – kroz umjetnost, kroz ljubav, kroz seks. Kroz sjećanje. Kroz ples i glazbu.
Heddyne filmove odlikuje elegantna kompozicija, bogatstvo preciznih pjesničkih slika, fluidni prijelazi i narativni tijek. U konačnici, ono što gledatelj na kraju osjeti je ljudskost, empatija, otvaranje srca. Zapitajte bilo kojeg teologa: što izdvaja čovjeka od ostalih životinja? Isto što izdvaja rad Heddy Honigmann: duša.

Rajesh S. Jala
CHILDREN OF THE PYRE
India, 2008, 74min

DJECA LOMAČE
Sedmero male djece danonoćno rade u najvećem krematoriju na svijetu, smještenom na obalama rijeke Ganges, u svetom gradu Varanasi. Djeca zarađuju za život održavanjem plamena na 40 pogrebnih lomača, 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. Stotine djece i odraslih, pripadnika kaste ‘nedodirljivih’, svakodnevno rade na spaljivanju više od 150 tijela Hindusa koje u Varanasi dovoze obitelji preminulih. Djeca moraju održavati plamen, kupiti ljudske udove s poda, pomagati pri kremiranju i raditi ostale prljave poslove. Redatelj Rajesh Jala otkriva nam strašne uvjete u kojima žive i rade djeca, koristeći dojmljiv cinema-vérité stil. Film je sniman tijekom razdoblja od 18 mjeseci i uspijeva na vizualno očaravajući način prikazati bijedu ‘Djece lomače’. U potrazi za intrigantnim trenucima u njihovim životima, uključujući i bijeg u uživanje marihuane, Jala uspijeva ostvariti snažno i upečatljivo djelo. O Varanasiju je snimljeno mnoštvo filmova, no rijetko se prikazuje kako djeca doživljavaju pakao na zemlji.

Rajesh S. Jala
Rođen 1969. godine u Kašmiru, Indija, Rajesh S. Jala bavi se snimanjem , režijom i produkcijom dokumentarnih filmova od 1997. godine. Njegovi su radovi prikazivani na međunarodnim festivalima i na nacionalnim i stranim televizijskim postajama. Godine 2006. snimio je svoj dugometražni prvijenac FLOATING LAMP OF THE SHADOW VALLEY/ PLUTAJUĆE SVJETLO U DOLINI SJENA, koji je ušao u selekciju Festivala dokumentarnog filma u Amsterdamu, Filmskog festivala u Palm Springsu i londonskog filmskog festivala Raindance. Njegov drugi dugometražni dokumentarac CHILDREN OF THE PYRE/ DJECA LOMAČE (2008), također je sjajno primljen od strane kritike i osvojio je brojne nagrade, uključujući nagradu za najbolji dokumentarni film na World Film Festivalu u Montrealu i nagradu za najbolji dokumentarni film na Međunarodnom filmskom festivalu u Sao Paulu. Film je uvršten u konkurenciju festivala u Pusanu i Međunarodnog filmskog festivala u Münchenu.

José Padilha
GARAPA
Brasil, 2009, 35mm, 110 min

GARAPA
Prikaz gladovanja iz perspektive žrtava. Dokumentarac ulazi u svijet tri obitelji iz Cearáe, Brazil, i prikazuje njihovu svakodnevnu borbu protiv gladi. Snimljen je u crno-bijeloj tehnici, u stilu filma istine.

José Padilha
Rođen u Rio de Janeiru 1.8.1967. Studirao je poduzetništvo, politologiju i ekonomiju u svom rodnom mjestu, nakon čega odlazi na studij engleske knjiženosti i međunarodne politike na Oxford. Od 1999. godine producirao je nekoliko dokumentarnih filmova koji se bave društveno relevantnim temama, te vlastiti redateljski prvijenac, višestruko nagrađivani dokumentarni film ÔNIBUS 174, s kojim je stekao međunarodno priznanje. TROPA DE ELITE/ ELITNA POSTROJBA, njegov prvi igrani film, osvojio je Zlatnog medvjeda na festivalu Berlinale 2008. godine.

Julio Bressane
A ERVA DO RATO
Brasil, 2008, 35mm, 80 min

ŠTAKORSKA TRAVA
On i Ona šeću grobljem pokraj morske obale. Zamjenice su njihova imena. Ne poznaju se i sami su na tom mjestu. U jednom trenutku Ona staje na neučvršćen kamen, oklizne se i padne, a On joj odmah pruži pomoć. Ona je učiteljica. Otac joj je umro prije tri dana i nema nikog drugog na svijetu. Upoznat s tom situacijom, On se nudi da će se brinuti za Nju. Početak je to neobične veze. U njegovu domu, svatko preuzima svoj zadatak: On služi brojne šalice biljnog čaja, i pripovijeda joj priču dok Ona pije čaj. Ona sluša i zapisuje. Priča će dugo trajati. Nitko ne zna što On namjerava. Ona sve zapisuje u gomile i gomile bilježnica, a hrpe stvaraju visoke zidove. Ona se polako umara. Od umora slabi i postaje sve bljeđa. Diktiranje ne prestaje. On govori, a ona zapisuje. On nastavlja pričati o dvosmislenosti geografskih formi grada, o otrovima koje su pripremala drevna plemena i „štakorskoj travi“ (Tangaracá). Diktat završava kad On prelazi s pisanja na slike, koristeći fotografsku kameru. Ona je u jedinstvenom fokusu snimki. Pokazujući joj slike iz 19. stoljeća, meksičkih indijanki i europskih nagih žena, uvjerava je da mu pozira gola. Kasnije na fotografijama primjećuje tragove štakorskog ugriza. Razbjesni se i odluči se riješiti uljeza. No štakor nije samo nepoželjni podstanar. Uz pomoć žene, štakor postaje više od puke štetočine. Muškarac hladno planira kako će prekinuti odnos između Nje i štakora.

Julio Bressane
Prepoznat kao jedan od najintimnijih eksperimentalnih brazilskih redatelja. Formirao se tijekom nastanka pokreta Cinema Novo. Prvi je dugometražni film režirao 1967. godine, ‘Cara a Cara’. Poznat je kao središnja figura pokreta ‘marginalnog filma’, koji se izdvaja slobodnim interpretacijama i oštrim kritikama društva. Jedna od glavnih značajki njegova rada je iscrpan pristup u prikazu povijesnih i književnih likova.

Antoine D’Agata
AKA ANA
France, 2008, 60 min

AKA ANA
U filmu se koristi dnevnička forma, i prati se razdoblje od četiri mjeseca koje Antoine d’ Agata provodi u Japanu, od rujna do prosinca 2006. Film je podijeljen na poglavlja, od kojih je svako posvećeno jednoj ženi. Riječ je o damama noći: porno glumicama, prostitutkama, plesačicama. Govore o samoći, noći, seksu, crnim rupama i smrti.

Antoine D’Agata
Rođen u Marseilleu (1961), Antoine d’Agata napušta Francusku 1983. godine i djeluje u inozemstvu sljedećih deset godina. Godine 1990. u New Yorku razvija interes za fotografiju i pohađa tečajeve pri Međunarodnom centru za fotografiju, gdje mu predaju Larry Clark i Nan Goldin.
Tijekom boravka u New Yorku, 1991-92, D’Agata radi kao pripravnik u uredničkom odjelu agencije Magnum. Unatoč iskustvu i dodatnoj izobrazbi koje je stekao u SAD-u, nakon povratka u Francusku 1993. godine Antoine uzima predah od fotografije. Njegove prve knjige fotografija, ‘De Mala Muerte’ i ‘Mala Noche’, objavljene su 1998. a sljedeće godine Galerie Vu započinje distribuciju njegovih radova.
Godine 2001. objavljuje ‘Hometown’, za koji dobiva Niépce Prize za mlade fotografe. Knjige fotografija ‘Vortex’ i ‘Insomnia’ pojavile su se 2003., uz izložbu koja je otvorena u rujnu Parizu ‘1001 Nuits’; ‘Stigma’ je objavljena 2004., a ‘Manifeste’ 2005. godine.
Godine 2004. D’Agata postaje član agencije Magnum Photos i iste godine snima svoj prvi kratki film ‘El Cielo Del Muerto’; iz ovog eksperimenta nastao je dugometražni film Aka Ana, snimljen tijekom 2006/07 u Tokiju.
Od 2005. Antoine d’Agata nema stalnog mjesta boravišta, već radi i boravi na različitim stranama svijeta.

Thijs Gloger
HOLLAND
The Netherlands, 2008, HD / Beta SP, 80 min

NIZOZEMSKA
Olga je 25-godišnjakinja. Živi u oronulom stanu u nepoznatom nizozemskom gradu. Danju radi u butiku skupe odjeće koji vodi njen otac, a noći provodi u klupskom kafiću svoje nogometne momčadi. Osim cigareta i piva, nema pametnijeg načina da se zabavi, no i to je bolje nego biti sama kući. Pokušava izbjeći samoću tako da u stan dovodi kolege iz kluba. Rutina je predvidljiva. Nakon seksa i cigarete, Olga izlazi van na pržene krumpiriće. U noći čak i maleni restoran postaje dobro mjesto na kojem može skupiti nekoga za seks na jednu noć. Čini se da su seks, pušenje i hrana jedine stvari koje u životu imaju smisla. Olgin otac i njegova nova djevojka u svojoj ogromnoj kući tragaju za nekim oblikom sreće, no čini se da su blokirali većinu emocija. Rad u očevoj trgovini Olgi ne donosi zadovoljstvo. Bez obzira je li kod kuće ili kod oca, Olga provodi besane noći. A dani prolaze. Svi pronalaze nekakvu utjehu u svakodnevnom životu. Bez pružanja otpora besmislu vlastite egzistencije, Olga promatra ljude oko sebe i pita se kad će doći kraj jedenju, jebanju i pušenju. Kraj se nazire, iako ne na način koji bi itko očekivao.

Thijs Gloger
Rođen 29. prosinca 1985. godine. Proveo je većinu mladosti u Groningenu, relativno malom gradu na sjeveru Nizozemske. Do šesnaeste je godine pogledao više od 1.500 filmova, tako da je odlučio početi pisati filmske kritike. Dvije je godine pisao za nekoliko web stranica i jedan časopis. Postaje nezadovoljan pisanjem, i javlja se interes za snimanje filmova. Pisanje recenzija nije mu ostavljalo dovoljno prostora za osobni izričaj. Iako je većina problema koje je iskusio u životu sasvim uobičajena, osjetio je potrebu za izražavanjem svog stava. Nakon tri godine snimanja kratkih filmova inspiriranih uglavnom vlastitim životom, 2008. godine dovršava snimanje svog prvog dugometražnog filma ‘Zwaartekracht’ (Gravitacija), u 21. godini. Nakon ovog filma ostvaruje se suradnja s filmskim producentom Reneom Houwenom. ‘Holland’ je njihov prvi film. Houwen i Gloger potpisali su ugovor na tri godine, kako bi ostvarili stalnu produkciju nezavisnih filmova. Ove su godine priveli kraju svoj drugi film i spremaju se za treći.

Jon Jost
PARABLE
USA, 2009, 72 min

PARABOLA
Parabola ere predsjednika Busha; kroz brzo izmjenjive žanrove surogat kauboja/Bush izbačen je iz kuće, pokupi ga čovjek kojem treba vozač, sprijatelje se, otpjevaju kršćansku logorsku pjesmu, obave pljačku i umorstvo, a zatim kauboj siluje i ubije svog novog prijatelja. Stižemo na seosku farmu gdje je žena privezana užetom, dok muškarac pokušava razvezati čvor; nakon dugog i čudnog interludija tijekom kojeg čujemo teško disanje, stiže kauboj, zavodi ženu i spava s njom, zatim ga ubiju i bace s drugim tijelima iz zatvora Abu Ghraib.

PARABLE je simfonijska pjesma o Vremenu Busha, kvantnom skoku Americane. Iako uronjena u tonalnu stvarnost epohe, ipak podsjeća na starija vremena, te koristi reference iz slikarstva: Thomas Hart Benton, Grant Wood i Wyeth, uz prihvaćanje filmskih dodirnih točaka, od neo-realizma do crtanih filmova i magijskog realizma. Ako mu dopustite, ovaj će vam film napraviti zbrku u glavi. Baš kao i posljednjih 8 godina.
.

Jon Jost
Rođen u Chicagu 16. svibnja 1943. godine u vojničkoj obitelji, odrastao je u Georgiji, Japanu, Italiji, Njemačkoj i Virginiji. Nakon što je 1962. godine izbačen s fakulteta, u siječnju sljedeće godine počeo je snimati 16 milimetarske filmove. Samouk je. Snimio je dvadesetak kratkih i 14 dugometražnih filmova (celuloidna vrpca, 16 i 35mm), s tim da je sam zamislio, napisao, snimio, režirao i montirao sve filmove; a većinu ih je i sam producirao. Od 1996. snima većinom u Digital Video (DV) formatu, u kojem je snimio 15 dugometražnih radova i niz kratkih filmova, te jednu veliku instalaciju od 7 zaslona, TRINITY, koja je predstavljena u sklopu ZKM, Karlsruhe, Njemačka.
Nakon 10 godina bavljenja kratkim filmom, Jost je 1974. snimio svoj prvi dugometražni film, i od tada se posvetio širokom rasponu filmskih radova, većinom usmjerenih na specifično američke teme, u raznim formama, od eseja (Speaking Directly, Stagefright) do fikcije. Njegovi se filmovi prikazuju u muzejima, filmskim arhivima, i na festivalima od 1975. Njujorški Museum of Modern Art predstavio je kompletnu Jostovu retrospektivu u siječnju 1991. Izložba je kasnije gostovala u raznim institucijama: J.F.Kennedy Center, Washington DC, Harvard Film Archive, UCLA Film Archive, Film Arts Foundation of San Francisco, zatim na filmskom festivalu Bergamo Film Meeting 1993., festivalu Viennale 1993., i filmskim arhivima u Bologni i Torinu (1995). Njegovi su filmovi uvršteni u retrospektive u kinotekama Cinemateca Portuguese (1996) i Filmoteca Español (1997), a 2006. godine na Nezavisnom festivalu u Buenos Airesu prikazan je dio njegovog opusa..
Jon Jost trenutno živi u Seulu, Koreja, predaje na Sveučilištu Yonsei i radi na brojnim projektima sa suprugom Marcellom.

Yves Montmayeur
YAKUZA EIGA: UNE HISTOIRE DU CINÉMA YAKUZA
France, 2008, 72 min

YAKUZA EIGA: NEPOZNATA PRIČA O JAPANSKOM FILMU
Neobično putovanje u podzemlje japanskog filma, od kraja 2. svjetskog rata do danas. Znakovite figure novog japanskog filma, kao što su Takeshi Kitano i Miike Takashi pomakli su granice žanra u sasvim novom pravcu. No samo četiri desetljeća ranije, glumci i redatelji radili su sa stvarnim pripadnicima yakuze, a pravi gangsteri i vođe dobivali su glavne uloge! U to vrijeme filmski studio Toei, najveći studio u Japanu, postaje ‘filmska tvornica Yakuza’! Stil snimanja ovog dokumentarnog filma kombinacija je ‘cinéma vérité’ i povijesnog pristupa popularnom i kontroverznom žanru yakuza filma.

Yves Montmayeur
Rođen u Francuskoj 1963. godine. Živi i radi u Parizu. Nekoliko je godina radio kao filmski kritičar za francuske filmske časopise i TV postaje (Canal+, Arte TV Tracks program). Prije je radio na oblikovanju programa za pariški festival L’Etrange. Moderator konferencija za javnost i tisak na mnogim festivalima, među ostalim i na festivalu u Cannesu. Režirao je niz dokumentaraca o ‘ekscentričnim’ redateljima kao što su Michael Haneke, Asia Argento, Miike Takashi, Hayao Miyazaki, Johnnie To, Christopher Doyle…
Filmski dokumentarci:
– Filming Haneke/ Snimanje Hanekea. 2000. 26 min.
Portret kontroverznog redatelja Michaela Hanekea.
– Electric Yakuza: Go to Hell!/ Električna yakuza: idi dovraga! 2004. 52 min.
Portret kultnog japanskog redatelja Miikea Takashija.
– Nice to meet you, Please don’t love me!/ Drago mi je, molim te nemoj me voljeti! 2004. 68 min.
Portret kontroverzne talijanske redateljice/ glumice Asie Argento
– Milkyway Images: The cine-factory of Johnnie To/ Slike mliječne staze: filmska tvornica Johhnija Toa 2005. 26’
Ogled o hongkonškom redatelju akcijskih filmova Johnniju Tou.
– Ghibli et le Mystère Miyazaki/ Ghibli i Miyazakijeva tajna. 2005. 52 min.
Šamansko putovanje u svijet Miyazakijevih filmova.
– Face-Caché. 2006. 32 min.
Film o snimanju filma Michaela Hanekea, Caché (Skriveno).
– Les Enragés du cinema coréen (Bijes korejskog filma) 2006. 55 min.
Korejski redatelji mlađe generacije i žanrovski i politički film
– In the Mood for Doyle/ Raspoložen za Doylea. 2006. 54 min.
Portret slavnog snimatelja Christophera Doylea.
– Hong Kong Film Noir. 2007. 28 min.
Novi akcijski filmovi iz Hong Konga.
– Yakuza Eiga. 2008. 75 min.
Nepoznata priča o japanskom filmu.
– Viva La Muerte!: Autopsy of the new Spanish fantastic cinema/ Viva La Muerte!: Autopsija novog španjolskog filma fantastike 2009. 60 min.

Marc Peranson
WAITING FOR SANCHO
Canada, 2008, HD / DVD, 105 min

U OČEKIVANJU SANCHA
Ontološko istraživanje mjesta na kojem film postaje više od filma. Snimljen tijekom pet dana na Kanarskim otocima Fuerteventura i Tenerife, WAITING FOR SANCHO predstavlja neku vrst eksperimentalnog „dokumentarca o snimanju“ priznatog filma EL CANT DELS OCELLS (PJEV PTICA). Zanimljiva interpretacija biblijske priče o tri kralja na putu da se poklone malom Isusu, EL CANT DELS OCELLS premijerno je prikazan u sklopu programa Quinzaine des Realisateurs na festivalu u Cannesu 2008. godine.

Marc Peranson
Mark Peranson urednik je i izdavač časopisa CINEMA SCOPE, jednog od najčuvenijih filmskih publikacija na engleskom jeziku. Zadužen je za oblikovanje programa za Međunarodni filmski festival u Vancouveru, i programski je koordinator kazališta Vancity Theatre u Vancouveru. Njegovi radovi o filmu objavljeni su u brojnim časopisima, stručnim publikacijama i novinama. Debitirao je na filmu u ulozi Josipa u filmu Alberta Serre EL CANT DELS OCELLS. WAITING FOR SANCHO njegov je prvi film.